Da vam još i ja sad ""batim" o hrvatskoj, nazovimo je političkoj eliti, ne da mi se baš. Tek, to je ono što se nudi na hrvatskom političkom tržištu i nečega boljega nema. Barem ne po predizbornim anketama i spremnosti nekih novih da se upuste u tu tešku, često i prljavu političku utakmicu. Možda se tu još prikopča Mirela Holy sa svojim pričama o održivom razvoju, ma što to značilo i to je to što nam se nudi na političkoj trpezi. Nema takvih koji će sasuti narodu istinu, a ta je da ovoj, kako kome Lijepoj našoj, nema spasa bez radikalnih reformi /koja dosadna i otrcana riječ!/ od ekonomije preko zdravstva pa socijalne pravde do obrazovnog i znanstvenog sustava. I da će taj isti narod morati raditi više za manje novca, biti uljudniji, tolerantniji, otvoreniji, strpljiviji...I iskorijeniti iz sebe tu svoju tradicionalnu zavist, jal, egoizam, povijesne frustracije o čemu su puno umniji od mene, držim, s pravom pisali. I naravno ukloniti i socijalistički i rentijerski mentalitet, s čime nas sa svih strana bombardiraju. A tome se slabo ili nikako ne opiremo, pod pritiskom egzistencijalnog straha i nacionalne, vjerske i sl. većine, iako mi se čini da je to u stvari moćna manjina koja uspješno manipulira i straši većinu, i zbog toga je, po meni Hayek posve u pravu kada kaže da zapravo manjina vlada koja manipulira većinom, koja je ionako bezvoljna i nespremna ni za demokraciju ni za politički aktivitet i prepušta svojim sudbinu ponekad i ne baš osobito vještim političkim i sličnim manipulatorima. Obratan smjer je dugoročan, stoljetni proces, taj put k nečemu boljemu, svrsishodnijem, korisnijem, ali nešto nam se neće da ga pokrenemo, misleći valjda kako će sve samo po sebi i inerciji doći. Međutim, problem je u tome što nismo skloni promjenama, nemamo tih navika, tome nas stalno i uče i straše, od političara do duhovnika, guše nas od rođenja, prijete nam različitim, ovim ili onim manjinama. Uvjeravaju nas da nam je najbolje s "našima" i s "istima", prosječnima, pa čak i mediokritetima. Svakodnevno nas pritiskaju s baukom kapitalizma, neoliberalizma, profita, "trulim" Amerikancima, "pokvarenim" Englezima, "nacističkim" Nijemcima i svim onim na čemu se ovaj svijet i ne samo razvio, nego i održao, s puno više čeljadi. Nedavno sam pročitao i takav izraz – "neoliberalni fašizam", što je konstrukcija nabujalih lijevih kritičara. Začuđujuće je to što lijeva inteligencija ne razumije da je kapitalizam, slobodno tržište i politička demokracija najbolji lijek protiv nacionalizma, šovinizma ili rasizma, a ne njihove parole o zlu nacionalizma, šovinizma ili rasizma. Liberalna i individualna inteligencija zajednički je neprijetalj i konzervativcima i socijalistima i svakom kolektivizmu, to uvijek treba imati na umu. U tome se oni odmah nađu na "okupu". Naravno, nije ni taj, nazovimo ga kapitalistički, demokratski i otvoreni svijet idealan. Štoviše, u višegodišnjoj je krizi. Ali i takav je bolji od onoga što nam se nudi, a to je ništa drugo nego dokazano propali socijalizam, osobito ekonomski, "stara dobra vremena" do uključujući raznih oblika kolektivizma, pa i totalitarizma. Pa ipak, i takav kapitalizam odmakao se od recesije i jada koje ona sobom donosi, makar još uvijek ne dovoljno. Što i ne čudi jer su i ljudi i svijet sve složeniji i kompliciraniji i nema jednake terapije za sve. Nema idealnog političkog, ekonomskog i moralnog poretka, nema idealnog čovjeka, nema onoga niti će ga ikad biti što bi mi htjeli, precjenjeni i umišljeni kakvi jesmo, nema toga ni vođe koji će učiniti ono što sami moramo učiniti. Zadaća je političara samo poboljšati okvir i ozračje za oporavak i razvoj, vratiti optimizam i nadu ljudima svojim postupcima i rješenjima- A ovi naši to ne znaju raditi, ni s desna ni s lijeva. Ta vidite kako se većina kloni siromašnih, potrebnih, bolesnih, sporih...Uvijek od drugoga tražimo da bude idealan po svim "parametrima", "njuškamo" mu mane, zurimo što pije, s kime sjedi, što čita, a mrzimo mu vrline i uspjehe, štoviše to mu i ne opraštamo. Čovjeku prilazimo s njegove ružnije strane i nikad ne dospijemo do njegove najbolje strane. Rijetko kad polazimo od sebe, mrsko nam je čistiti vlastito dvorište, a volimo zabadati nos u tuđe. Svemu se iščuđavamo, i grubom i lijepom vremenu, i turističkoj gužvi i pustoši, a najviše drugačijima i htijućim, stršećim po ovome ili onome ... Htjeli bi svesti svakidašnjicu i čeljad koja nam nije po volji u neka svoja ili od nekoga nametnuta pravila, planove, ali nam stalno to klizi kroz prste i ljutimo se zbog toga do strašnih frustracija. Stalno zanovijetamo, kukamo, makar nam i nije baš toliko loše, bar ne nama ovdje. Uvijek nam nešto i netko smeta, bježimo od sebe, htjeli bi biti oni drugi, navodno bolji i sretniji, ali nikako nam to ne uspijeva i opet se vraćamo sebi. Zaboravljajući pri tome da smo sami jedinstveni i neponovljivi i u tome treba nalaziti vlastiti spas i zadovoljstvo. I u redu je da svoga spasitelja pokušavamo naći u Bogu, ali ne čini mi se da je u redu toga spasitelja tražiti u državi, nekom političaru, moćniku ovakvom ili onakvom, kojemu, budite sigurni u to, nije nimalo stalo do vas, kako vam se god to činilo. Tako su nas učili u "mraku", a evo sad i u "svijetlu". Ako mislite da vam je u duši sad nešto bolje, zbog ovoga ili onoga, primjerice nominalne promjene političkog sustava, uvođenja navodnog kapitalizma i tržišta, rođenja svoje države i tome slično, i tu se varate. Naravno, što je ljudski, to nećete priznati. Usuprot tome, na svoje sam oči vidio i čuo čeljadi koji vele, tako se i ponašaju, da je sve ovo dobro, da smo napokon svoji na svome, da ne moramo plaćati poreze, možemo i krasti vlastitu državu i narod. Poduzetnike, kakvi jesu da jesu, ali su se usudili, pa i stvaratelje novih vrijednosti držimo skoro pa lopovima. Grmi se "što će nam još kapitalisti ili profiteri ili strani ulagači, uredit ćemo ili unerediti našu teško izborenu državu kako je nas volja, a ne neka "zanovijetala" i "pametnjakovići". uz to možda još i "komunjare", "udbaši", "jugofili", kojih kao da nikad više nije bilo nego sad. A opet, rijetko ćete čuti nekoga da je zadovoljan baš ovakvom Hrvatskom, skoro da se zborski pjeva "nije to to". A tvrdim vam da je upravo "to to", nakon svega. Onima kojima navodno nije dobro, čujem i to, neka idu tamo gdje će im biti bolje i tako ostajemo iz dana u dan i sve više bez mlađih, potentnih i htijućih ljudi. Biti kritičan prema mnogim stvarima u ovoj Hrvatskoj, ne znači biti i njezin dušmanin. Ako nešto nije dobro, jednostavno nije dobro, ali takav stav ovdje još uvijek teško prolazi, posebice ako dolazi iz usta njihovoga ili "sumnjivog".           Svaki pametan političar mora računati i s takvim, ne baš malobrojnim i nezadovoljnim što nije po njihovom. Iako uvijek mu ga dođe na onu da je "svatko kovač vlastite ili svoje sudbine", tu pomoći nema. Problem je u tome, barem po meni, što većina takvih u kapitalizmu i stranim ulagačima, pa i u drugačijima, ne vide korist i za sebe i za vlastitu obitelj. Jer, od onih koji imaju imat će i drugi, a od onih koji nemaju neće. Začuđujuća je ta kratkovidnost i uskogrudnost, koja se prenosi i na mladež. Mnogi ne mogu ili neće prihvatiti da se ni javni interes ne može ostvariti bez privatnog, ne razumiju multiplikativne učinke poduzetničkih pothvata i profita, o čemu ću drugom zgodom. Ne kaže se uzalud "sirotinjo i Bogu si teška", to sam i kao dijete svaki dan čuo. Skoro da i nema medija koji ne proriče "propast kapitalizma", slom Zapada, uskrnuće Marxa i njegove teorije o "samoubojstvu kapitalizma". A ja vas uvjeravam da kapitalizam, kakav jest da jest, a idealan nije, ima unutarnje mehanizme spasa i samoodržanja, za razliku od socijalizma i komunizma, koji su tako zavodljivi, pa i meni ne tako davno bili, koji ih nemaju. Ali, molim lijepo, čemu nekome naturati kapitalizam ako ga neće, naturati demokraciju i tržište ako neće, pa i među nama nije ih baš malo koji to neće, jer se tako sudaraju sami sobom, s tržištem i izazovima suvremenog svijeta i okruženja. Tu se čudim Zapadu što ne razumije da nije svakome narodu do takvih materijalnih i duhovnih blagodati i s tim treba računati i ne razumijem zašto se "petljaju" tamo gdje samo gube i novce i energiju. Kome se sviđa socijalizam i kolektivizam, eno im tamo Putina, Sjeverne Koreje, Kube, Venezuele, Argentine, Sjeverne Afrike i inih drugih zemalja i vođa, velik je svijet. Ili nek se takvi odreknu svih tih kapitalističkih "čudesa" poput i-phonea, limuzina, medicinskih dostignuća, životnog standarda koji je danas bolji od onoga jučer, a sutra će biti još bolji. I nikad ne za svakoga i ne želi ga svatko, to treba stalno ponavljati. Kolateralnih žrtava, poštenih i htijućih ljudi ima i u kapitalizmu, ali u socijalizmu ih stostruko više. I to valja razumjeti. Osobno ne tražim ništa, ne mislim da bogzna koliko znam, ali doista mi teško pada što nismo malo bolji, strpljiviji, otvoreniji i solidarniji, što ne znamo ili nećemo iskoristiti ove vrijedne resurse za jedan, nazovimo ga tako normalan, tečan i koliko-toliko miran i sretan život, barem onih dolazećih, ako već ne nas odlazećih. Držim da za to imamo sve važne pretpostavke, ali stalno se pitam je li to uopće cilj većine, dakle taj bolji život, jer inače zbog čega sve činimo da tako ne bude, osobito pri političkim izborima. Eto, u toj se petlji vrtimo odavno, od "onoga" do "ovoga" doba, a koliko sam napunio godina i iskusio sve to skupa, više me to uopće i ne čudi niti razočarava.