Odgovor su dali birači, prije svega apstinencijom, ali i glasovima. U gradske se mire vratio HDZ s Dubravkom Šuica koja je jamačno najzaslužnija za unutarstranačku kadrovsku i svaku drugu konsolidaciju. Već su bili “pokopani”, ali im se sve nevaljalo brzo zaboravilo, dok je “hrvatska Hrvatska” još uvijek snažna poruka, bar na ovom stupnju razvitka političke demokracije. Sa skromnom promidžbom /mudro!/ glasači HDZ izašli su na izbore u velikom postotku i osigurali stranci čelnu poziciju. To isto učinili su i glasači SDP i otuda njihov vrlo dobar učinak. SDP nije ponudio ništa osim apstraktne socijaldemokracije, Račanovog “garda”, Blaira i Schroedera, ali je i to dovoljno za značajan dio biračkog tijela, djelomice i preplašenog “baukom” HDZ-a. SDP ne treba ništa raditi za privlačenje svojih glasača, ono je stabilno, kako sada stvari stoje, a hoće li ih biti još više ili manje, ovisit će o drugim koalicijskim partnerima.
HSS mora biti prezadovoljan svojim rezultatom i Bogdanović se nema što i komu žaliti. Prije četiri godine protuhercegovačkom galamom dobio je puno, a sada je sumnjivim savezima s manjinama, puno i izgubio, pored već spomenute neučinkovitosti. Ipak, i ovakav HSS ima četiri odlučna mandata, a nisu zavrijedili ni jedan. I opet je Bogdanović u poziciji, kojeg li apsurda, biti gradonačelnikom! Lijevo-desni HSLS dobro je i prošao, blijedi DC još i bolje, zahvaljujući Obuljenu i ničemu drugome. Ma koliko izgledalo čudno, Gradska nezavisna lista Srećka Kljunka morala je, sudeći prema predizbornom ozračju proći još i bolje. Na dosta mjesta čuo sam, nećemo ni jedne /HDZ/ ni druge /SDP/, hoćemo nezavisne i to Kljunkove. Ali kad su glasači došli do kutija, ipak su se opredijeljivali za stranačke liste. Nezavisno bi trebalo “paliti” kod lokalnih izbora, ali eto ipak nije. Možda u nekoj budućnosti, a o /ne/potrebnosti utemeljenja regionalne dubrovačke stranke /ili pak pokreta!/ drugom prigodom. U Kljunkovom slučaju, zbog nedostatka novca i promidžba je bila vrlo skromna i sigurno je odnijela bar još jedan mandat.
HNS je uložio silan novac za fijasko. Nisu ovdje u pitanju eventualno kompromitirane osobe na njihovim listama kako se često misli. To je čak ponekad i prednost! Na krajnjem hrvatskom jugu Vesna Pusić jednostavno nije popularna, a tek donekle slom HNS je i posljedica nesporazuma sa Sršenom. Iznenađenje je ipak HSU i njihov jedan, ali onaj “kvisko” mandat. Događa se to i u razvijenijim političkim demokracijama.
Politički centar je i na ovim prostorima praktično nestao sa scene, jer je prosječnom biraču potpuno apstraktan i neuvjerljiv. Svi bi htjeli tamo, ali ih birači neće. Umjerena retorika u ovom teškom vremenu očito ne donosi glasove. Nisu li Granić, Tomčić, Budiša za neka druga vremena, ako vremena još uopće imaju. Odzvonilo je i krajnjoj ljevici i desnici, ali taštine njihovih vođa neće za to ni čuti.
I što sada? Držim optimalnim rješenjem koaliciju “krušaka i jabuka”. Dakle HDZ-a, SDP-a, HSS-a, HSLS-a, Kljunkovih “neovisnika”, DC i HSU, s desna na lijevo ili obratno. Na takav će se način poštivati i izborna volja birača, a ne da se popusti ucjenama “malih”. Nije li ipak apsurd da gradonačelnik bude iz stranke koja je jedva prošla izborni prag, a toga će izgleda biti diljem Hrvatske. Za nekakve ideološke ili političke konfrontacije ili polarizacije na lokalnoj razini nema se ni vremena ni novca. Još manje za kombinacije tipa “vi nama dožupana, mi vama gradonačelnika” ili u Zagrebu će biti tako, u Dubrovniku onako. Gradu je potrebna koncentracija poduzetnog i stručnog potencijala za rješavanje brojnih komunalnih, gospodarskih, socijalnih i drugih problema u novom, zahtijevnijem sustavu lokalne samouprave. I za jedinstven nastup prema hrvatskom vrhu za posve drugačiji, daleko povoljniji tretman Dubrovnika. Svako drugo rješenje bit će manje učinkovito, a tada i neće proći puno vremena za nove lokalne izbore.
U međuvremenu, ne mali broj od 425 političara koliko ih se pojavilo na 17 gradskih stranačkih i nezavisnih lista i bar još toliko onih u pričuvi trebali bi se vratiti životnoj svakodnevici i struci, ako su to uopće u stanju. U okolnostima sve većeg broja nezaposlenih, ovi lokalni izbori skoro da su i natječaj za popunu radnih mjesta, s dobrom plaćom i nikakvom odgovornošću. Od svih poraza čini se da je onaj politički mnogima najteži i to jednostavno ne razumijem. Nije li, primjerice šahovski, teži? Jer, to je ipak sukob “dva uma”, a politika je tek “umijeće mogućeg”! Ponekad i teatar apsurda.
- 25. svibnja 2001.
Bajro Sarić – "Dubrovačka Republika"
