Zaključena je, bar privremeno, tema generalnih urbanističkih planova i planova prostornog uređenja što se Grada tiče. Što bi se reklo: Imamo GUP i kako se nekad zvalo i PUP! Golem je to bio napor, rekao bih ipak više politički, a manje stručni, uz sav obzir prema struci. Jer uskladiti nerijetko nepomirljive osobne i javne interese, pravdu s nepravdom u Dubrovniku gdje je prostor, osobito onaj građevinski iznimno skup, samo zato jer ga malo ima spram potražnje, zapravo je umijeće nemogućeg. Na kraju, bolje išta, nego ništa i za to i riječi hvale za ovu gradsku upravu od jednog "škrtaca" poput mene. Što će i kako će dalje ići taj prostorni i svaki drugi razvitak našega Grada ostaje za vidjeti. Za mene, koji stvari promatra s ekonomskog, ipak najvažnijeg stajališta ne čini mi se neka svjetlija budućnost. Osim ako će se dohodak ovdje slijevati s brodova, drugih zemalja i krajeva. Jer i turizam, na kojemu se i nova prostorna organizacija temelji nije osobito profitabilan u usporedbi recimo s tehnološkim, financijskim, pa i nekim industrijskim djelatnostima. A ima li nam druge, tek se treba dokazati...
Kažu da novac ne poznaje boju, okus i miris, ali mi se nekako dražim čini onaj zarađen na nekom poslu izvan Grada. Potvrđuju se tako neke naše vrijednosti i potencijali, um i poduzetnost. Jer ne baš tako mali dio novčanog priljeva nije i ništa drugo do rente koju su stvorili stari ili srednjovjekovni Dubrovčani i nisu je spiskali ni oni, ni zemljotresi ni dušmani, hvala Bogu i Svetom Vlahu. Ali, jesu nas ulijenili, naravno nipošto to ne želeći. Nigdje toga nema, samo ovdje kod nas, da se cijene turističkih usluga u najširem spektru iz godine u godinu "isavaju" a da se i njihova kakvoća razmjerno tome ne prilagođava. I sve to naši gosti, ovako ili onako podnose ili ipak samo neki. Doista, moramo biti sretni što živimo u ovome Gradu. Kad pogledam diljem Lijepe naše, čini mi se da se poduzetnici i obični građani više trse i manje filozofiraju, a ipak im ne ide ni približno kao nama, jer su tamo, a nisu ovamo. Samo neka potraje iako vjetrovi i valovi globalizacije i ovamo dopiru, sve češće i neće nas pustiti na miru, a neke su već i odbacili. Nema druge, više nema vremena ni za pripreme ili "pripravnički staž", u "arenu treba istrčati". Ni u njoj uskoro neće biti mjesta.
Nedavno sam s "magistrale" promatrao kakve su novonastale gradske vizure u usporedbi s onima iz mojega djetinjstva, livadama i pašnjacima i sl. Takva jedna daljinska ili opća slika i nije mi se učinila tako groznom. Ali, tako je to i u svemu kada se gleda odozgo, a ne odozdo. Na kraju sam zaključio da sve to što je izgrađeno u zadnjih recimo 200 godina iskazuje uvijek pojedinačne, a znatno manje opće ili javne interese ili potrebe i na neki način odražava duh vremena i mentaliteta. Vizionara je možda i bilo, ali ostvarenih vizija niotkud i loših izvedbi posvuda. Što sam se niže spuštao, slika je bila sve ružnija, osobito u detaljima i na kraju samo se posve razočarao. Upitao sam se je li sve tako moralo biti i tada i sada i opet zaključio da i ovdje vrijedi ona o "narodu koji ima vlast kakvu zaslužuje", tako i u urbanizmu i arhitekturi. Malo što se i ovdje naučilo od starih Dubrovčana, a malo je i bilo pametnih koji se na tuđim greškama uče. Ili su ipak interesi, oni pojedinačni i tu bili stalni, a sve drugo je mijena.
Kuka tako nedavno ugledni /ne volim tu riječ jer upućuje na nas ostale da smo neugledni/ arhitekt ili urbanist /što nije isto/ Jerko Rošin, inače glavni Sanaderov prostorni savjetnik i Kerumov projektant kako je prostorni plan javni dokument i da su Splićani morali pohrliti na njegovu javnu raspravu i dokazati svoju građansku odgovornost. Svakovrsna apatija, apstinencija i anemija sve je veća bolest Hrvata za koju su krivi i Rošin i političari i politikanti i veći kriminalci, a bogami i mediji. Svi su oni u nekoj ili nečijoj službi gdje su uvijek pojedinačni interesi i novac ispred onih općih, dugoročnih i mislećih. Jer, što može onaj kukavni Splićanin ili Dubrovčanin promijeniti u onome što je već iscrtano i kako će njihov, najvećma zdrav razum rijeku bez rukavca preusmjeriti? I gubiti vrijeme po hladnim dvoranama za rasprave, kad sve to može obaviti uz piće i poželjnom društvu, ionako mu ga dođe na isto. Ako već ne može ništa pridonijeti bez pića, bolje da to "obavi" s pićem. Taj mi se vapaj Rošina i sličnih čini naprosto licemjernim. Rošina, koji je Kerumov poslovni savjetnik. Kerum kojemu i sam to priznaje, nikakvi savjetnici ne trebaju, a pogotovu ne za kupiti nešto po 10 i prodati po 15 i za sve ono drugo što čini.
Ma molim vas lijepo, kome danas, barem u poduzetništvu na hrvatski način, trebaju maštoviti arhitekti, vizionarski urbanisti i sl. Na cijeni su arhitekti i urbanisti s malo ili ništa znanja u struci, ali koji su sposobni ishoditi lokacijske i građevne dozvole za kojekakve zgrade koje donose golem profit u kratkom roku i ostavljaju vječne tragove vremena u kojima su i jedni i drugi živjeli. Kome trebaju i ekonomisti koji o svom poslu nešto znaju i koji će izračunati i upozoriti na eventualnu upitnost točke pokrića u nekom pothvatu? Trebaju, ako su već ekonomisti biti takvi da mogu ishoditi, svojim vezama, ovakvim ili onakvim kredit za svog "poslodavca", za drugo baš i ne. I tako dalje. U svojih petnaest godina rada na poslovima investicijskog savjetnika samo su mi dvojica poštenjačina platila za negativan odgovor, odnosno preporučio sam da ne ulaze u taj i taj poduzetnički pothvat. Pa zašto ne bi meni ili vama neka od hrvatskih banaka u stranom vlasništvu ili stranih banaka sa sjedištem u Hrvatskoj, kako hoćete, dala kredit od recimo 10 milijuna EUR za kupiti zemljište i izgraditi stanove za tržište, zaraditi i za njih i za nas i ako je sve čisto, jer založno pravo je sve, a ostalo je ništa, bar u Dubrovniku? Dakle, zašto nismo mi ti?
Možda i zbog toga što imamo nekakav racionalan ili računski pristup problemu i scenarij ili što hoćemo sve svrstati u neka pravila u području, kakvo je primjerice ekonomija koja ima niz varijabli, od koje su brojne i nepoznanice, poput slučajeva da ste u toj i toj stranci, da vam je rođak taj i taj, da ste u pravom vremenu na pravom mjestu, a sve to i pojedinačno može biti odlučujuće. A morate prihvatiti i ponuđenu cijenu koja se kosi s nekim vašim načelima i sl. Pa i prihvatiti rizike koje ponekad sežu i do samog opstanka na ovome svijetu.
Što se tiče našeg GUP-a nevolja je što je on izraz kompromisa, ovakvog ili onakvog i prihvaćanja i svega lošega u prostoru, pa i zbog pojedinačnih i općih interesa. A to sve skupa, kao što se zna, nije put k najboljem, nego optimalnom rješenju. Dakle, onome u datim uvjetima. Tamo gdje stanuje kompromis, tamo je i patnja, veća ili manja, posvuda i uvijek. Kamo sreće da su pred planerima i nama livade i pašnjaci. Po meni ispada da bi zapravo više trebalo rušiti nego graditi, a to će i biti tako, za nekih recimo 200 godina...Dotad nam ostaje da se u postojećim gabaritima ipak poboljšaju neke stvari, na korist osobito onih s posebnim potrebama. I ponekad zaustave oni koji su prešli svaku mjeru i lošeg ukusa i da se spomene onaj kojemu je to pošlo za glavom, jer onih drugih nekako često viđamo...
Inače mislim da bi Rošin, političari i svi oni koji vape za publikom i pozivaju na građanske dužnosti i odgovornosti morali dobro porazmisliti zbog čega je to sve tako. Dakle poći od uzroka, a ne posljedica. Što je sve na ovoj zemlji izraslo na prostituciji struke, morala i samoj korupciji, dobro je kad se itko pojavi na takvim i sličnim raspravama. Jer sve to na obične ljudske duše obeshrabrujuće djeluje i tu je negdje najveći, ako već ne i općehrvatski problem.
A to što Rošin tvrdi da je plan javni dokument, tako i jest na papiru. Na zemlji, barem ovoj našoj, ono što bi trebalo biti javno zapravo je tajno, i vice versa, ono što bi trebalo biti tajno, zapravo je javno...
18. siječnja 2006.
