Obično se kaže da na ljutu ranu treba staviti ljutu travu. Sumnjam da je ova vlast uvjerenja da se samo zakonima stvarnost, pa i ova gospodarska, može promijeniti. Kad čovjek čuje sve te tlapnje o uskocima, troskocima i koječemu, s čime se kani zaustaviti gospodarski kriminal i korupcija, i o čemu Hrvatski Sabor, pa i Vlada već mjesecima pokušavaju iskazati svoju odlučnost u zaustavljanju toga zla, sve manje je nade da će se to uopće i dogoditi. Bar kad je riječ o krupnim i svima znanim ribama. Pravno zastarijeva sve i svašta i sada su najveći Vladini kritičari oni koji su do svega ovoga i doveli. I nitko im ništa ne može. Odlučno “možda” pretvorilo se u turobnu gospodarsku zbilju, s kojom se i mi ovdje, čak i u težim oblicima suočavamo. Na djelu je kupovanje vremena i već se naziru obrisi nove predizborne kampanje, makar su redoviti opći izbori tek za 27 mjeseci…
Usput, katastrofa tzv. političkog centra na dubrovačkom izborima nipošto nije posljedica, ili bar ne samo, nekakvog općehrvatskog trenda skretanja u desno. Opća shema opisa hrvatskog političkog trenutka za Dubrovnik “ne pali”. Naprotiv, Dubrovnik i Dubrovčani, politički gledano, stoljećima nisu ni lijevi ni desni, zapravo su izvorni centar! Može se to naslutiti i iz Starčevićevih zapisa o u mnogočemu poučnoj Dubrovačkoj Republici: “Ova deržavica cvatiše toliko stotinah godinah, ne po ičioj milosti, ne po varanju i lukavštini diplomatičkoj, nego po kreposti i otačbeništvu diece svoje, nego, jer biahu građani krepostni, s toga i slobodni biahu. I da ne bude politika prošloga vieka uzela načelo: quod jucundum idem et onestom, tj. da je imala ikakvu svetinju izvand samovoljne sebične svoje sverhe, Dubrovnik bi danas stajao, i bio bi učitelj i vođa narodah ilirskih. On pada zato, jer je pošten bio, jer nije htieo pogaziti poštenje svoje...” Model ili koncepcija /ako ih je uopće bilo/ upravljanja Gradom, s njihovim protagonistima, dakle HSS-om i HSLS-om, u razdoblju od 1997. do 2001. pokazao se promašajem i narod je to prepoznao, izlaskom ili neizlaskom na izbore, svejedno. I ovaj se put glasovalo protiv, manje za…Ostavimo se priča o lijevom i desnom /što je još uvijek privlačno kod dijela biračkog tijela i na lokalnoj razini/ bauku, srušenim twinsovima, Bin Ladenu i sl.
Što Hrvatskoj, pa i Dubrovniku treba, kad je o gospodarstvu riječ? Ono što se u razvijenom svijetu već potvrdilo. “Poduzetnička ekonomija” P. Druckera ili “inteligentna ekonomija” M. Novaka. Samo one stvaraju bogatstvo, neovisno o prirodnim potencijalima. U takvim se ekonomijama predmnijevaju građanske slobode, politička demokracija i tržišna utakmica, bez zadrški, trulih kompromisa, pravnog nereda, kriminala, korupcije…
Je li to u hrvatskom dijelu svijeta uopće moguće? Vjerujem da jest, na dugi rok. U međuvremenu se može bar uspostaviti pozitivan gospodarski trend, pa i znakovi boljitka za sve, samo ako se one ekonomije shvate i prihvate kao hrvatska sudbina. Primjerice, nitko i ne govori o Dubrovniku kao poduzetničkom gradu, a javnosti se pune usta Dubrovnikom kao sveučilišnom, kongresnom, turističkom, znanstvenom, zdravstvenom i tko zna kakvom gradu. A u svemu navedenom temelj je poduzetništvo i ono nije samo u gospodarstvu, ima ga i u kulturi, zdravstvu, komunalijama, znanosti, obrazovanju…
Po meni, temeljna je zadaća svake hrvatske, pa i lokalne vlasti, bila ona žuta, crvena, bijela ili plava ostvariti blagostanje naroda i dokle je stigla u tom “vječnom” poslu, mjerilo je njezine uspješnosti. Ništa novoga, ali vrijedno je političare stalno na to podsjećati. Da znaju zbog čega su “in” ili “out”.
29. rujna 2001.
