Dubrovnik - Viđenja

Čini se da svekoliku hrvatsku javnost, pa i nas ovdje, ne može ništa ozbiljnije uzbuditi ili pokrenuti od političkih tema, događaja, manjih ili većih senzacija. Sve je postalo politika, od pića do ića, obične kretnje, oblačenja…Političari su u modi, ali ne po onome što čine, nego kako se nose, s kim se /d/ruže, na kojem domjenku su bili ili ne, gdje ljetuju…Pogledajte samo taj kič po “Globusu”, “Gloriji” i “Nacionalu”, njihove protagoniste, sam politički vrh, s nešto malo krakova niže. Ova je zemlja u pravom blagostanju kako medijski ispada. Na vrh su isplivali uglavnom oni koji nikakvo vrijedno djelo iza sebe nemaju, mnogi ni osnovnu kulturu.  Skoro da će Vitez biti u pravu, s onim svojim opaskama o Hrvatskom Saboru, o kokošinjcu ili tako nekako. Valjda ipak neće biti da “svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje”. Ili je to povijesni slijed stvari, koji se mora proći. Samo, hoćemo li ga preživjeti i nije li ovo Orwelova “1984”.

Nikoga, baš nikoga od spomenute gospode nije pokrenula ni najcrnja gospodarska vijest, bar za mene. Zagrebački hotel Intercontinental isključen je iz toga, ne više od osrednjeg svjetskog hotelskog lanca. Sad je samo Hotel, kažu da će se zvati Opera. Todoriću je to, kako se pokazalo, bila zadnja rupa na poslovnoj svirali. Jamnica i Interkonti ne idu skupa, tu ne treba puno mudrosti. Zamislite da jedan moćni, bijeli Zagreb, s tolikim ljudskim, financijskim, industrijskim i trgovačkim potencijalom, nije u stanju imati više od jednoga hotela u svjetski poznatom lancu /Sheraton/! Dvostruko manja Ljubljana ima tri “svjetska” hotela! Ako Zagreb ne može, kako ćemo tek mi doli ili provincija, kako nerijetko oni kažu. Provincija je pitanje duha, nipošto prostora, uzgred.

Bruka s Intercontinentalom potvrđuje bar tri hrvatske gospodarske istine, a to su:

Držim da bi se na svim hrvatskim razinama /od vrha do jedinica lokalne samouprave/ trebalo utvrditi koji su gospodarski resursi od državnog ili nacionalnog interesa. I u takvim slučajevima na primjeren način osigurati i državni vlasnički udjel, pa i u ekskluzivnim hotelima, kao potreban korektiv tržišnim čudima i sklonostima privatnih vlasnika. Toga ima svugdje po svijetu, pa zašto ne bi bilo i kod nas. Tada se ne bi dogodio Intercontinental i koješta drugo, pa i ovdje u Dubrovniku. Jedan mali preduvjet bi bio da oni koji upravljaju državnom imovinom budu nepotkupljivi, da im ne bude, poput arogantnog Vojkovića i njemu sličnih važnije odijelo, sat i sl. Ne vidjeti da se jedna dvadesetkatnica u obliku Intercontinentala ruši ispred nosa “mladog lava” nije samo njegovo sljepilo, nego i više onih iznad. A na Intercontinentalu bi trebali pasti čelni ljudi Hrvatskog fonda za privatizaciju /ionako su trebali odavno pasti/, pa čak i Ministarstva turizma, pa i Linić…Ako ne oni, onda oni koji su sve to prije njih “zakuhali”.

Postoje neke stvari, bar ovdje u Dubrovniku koji su njegovi kulturni i gospodarski simboli, dio naše tradicionalne prepoznatljivosti i koji kao takvi moraju biti makar u suvlasništvu Grada. Za mene su to i Excelsior, i Argentina, i Lazareti, i povijesna jezgra i gruška luka i Petka i Srđ. I dubrovački puk se o njihovoj sudbini /preko svojih predstavnika/ mora ponekad pitati. Tako je bilo i u slavnoj Dubrovačkoj republici i zato je bila ono što je bila. Sad su neka druga vremena, ali se štošta može naučiti iz njene povijesti.

Ako su nam puna usta “zemlje” i Europe, onda se treba potruditi da to bude i “trbuh”. Deklaracije i političke aklamacije, nažalost ne pomažu. Svi su siti praznih riječi, nitko nikoga više i ne sluša, od obitelji pa do države. U vremenima koja su sve brža, priznaju se nova djela, vrijednosti. Stalno se mora dokazivati, potvrđivati… Potrebna nam je “gospodarska arhitektura” sukladna europskim i svjetskim trendovima. Pri tome možemo sačuvati naše hrvatske posebnosti i vrijednosti, ali i ne grijati toplu vodu…Prije toga treba utvrditi što su nam posebnosti i vrijednosti i ohladiti vodu…

3. kolovoza 2001.