U džungli korupcije, mreža, zavisti, licemjerja, birokracije i na ovom dijelu hrvatskog tla, postati ili opstati kao poduzetnik, pa čak i nešto novoga izgraditi, daleko je više od “obične” pameti i volje. U ozračju koje je sve prije negoli poduzetničko /ali i to kako kome/, posljednjih mjeseci, gle čuda, oblikuju se neke nove gospodarske vizure Dubrovnika. Istini za volju, otvaraju se samo butige, café barovi, restorani, banke, uredi…Novih i originalnih poslovnih ideja još uvijek je malo i sve je to zapravo začetak nečega boljega i u dubrovačkom poduzetništvu. Ali, ipak se kreće i one koji se trse treba i s ovoga mjesta pohvaliti, ohrabriti…Pogotovu one koji su “neslužbeni” za razliku od “službenih” poduzetnika. Rijetka je i prigoda, jer materijal za pisati o lošemu gomila se, o dobrome kopni, pa i u gospodarskoj zbilji.
I u ovome malom poduzetničkom uzletu, svakim se danom potvrđuje sve veća šteta što Grad nema ni razvojnu viziju ni standarde, a ni političke volje da ih bude. Pa i Šuica i Mikulić nisu bili u stanju pri svojoj kandidaturi ni par suvislih rečenica sklopiti o budućnosti, a nekmoli njihovoj viziji Grada kojega bi htjeli voditi. Jednostavno, nemaju je, ali nažalost ni potrebe da je imaju. Nešto drugo uvijek je važnije, dnevnopolitičke teme imaju primat i na lokalnoj razini. A ako bi i postojala jasna vizija i čvrsta pravila igre, što bi onda političari uopće radili. Tako je bilo i u vrijeme Obuljena i Bogdanovića. Da su stari Dubrovčani tako postavljali stvari, ne bi imali ni ovo što imamo, pa ni budućnost. Ovako ispada da su oni promišljali za stoljeća unaprijed i svako vrijeme daje im za pravo. Sreća je da se i mi možemo za njih zakvačiti, inače bi ostali beznadežno visiti.
Netko će reći, čemu vizije, razvojne strategije, planovi, ovo je tržišna ekonomija i ekonomska demokracija, neka svatko čini što hoće, rizik je na njemu. Što se tu vlast ili uprava ima pačati? Po meni, Grad je sklad i ništa drugo. A tržište i profit ne jamče sklad, pogotovu ne na dulji rok. Potrebno je zaštititi postojeće prirodne, kulturne i stvorene vrijednosti, skladno uklapati nove, u interesu i Grada, građana, pa i poduzetnika. Skoro da je već i kasno, jer kuće se približavaju vrhu Petke, tu kod gospara Iva iznova nestaje jedan Dubrovnik, a kakav će novi biti sam Bog zna.
U onom “mraku”, primjerice, što se prostora tiče, ipak je razvidno bilo što je zeleno, a što crveno. A i danas se “zna” što je zeleno a što crveno, samo ne tiče se prostora. Zamislite samo situaciju /jer stanje je skoro svugdje neka pristojnija zamjenica za ono što stvarno jest, a to je opet s…./da se “dogodi” u jednom danu 30.000 turista, kuda bi s njima, njihovim vozilima…Kad nije bilo turista, čudili smo se, kad ih ima, opet se čudimo, stalno se isčuđavamo. Dakle, imamo Grad, ali ne znamo što bi s njim. Oni koji hoće, znaju i imaju, a to su poduzetnici, sputani su, ovako ili onako. Prepreke su svugdje, od dna do vrha. Svrha svake vlasti trebala bi biti blagostanje naroda. A kod nas je, kad se sve zbroji i oduzme, svrha vlast kao takva i ništa drugo.
Gdje cvate poduzetništvo? Tamo gdje je povoljna klima ili ozračje, gdje se talent prepoznaje i uspjeh cijeni. Znam nekoliko mladih ljudi iz našega Grada koji su u “bijelom svijetu” u posljednjih nekoliko godina uspjeli u svom fahu. Ovdje ne bi ni u snu. Bar da netko o njima nešto napiše, jer imaju što za rijeti. A uspjeli su jer nisu kucali na zatvorena vrata, iako se i u tom svijetu vrata teško otvaraju. Ponekad mi se čini da bi i kultura i umjetnost, čega ima podosta ovdje, trebale pridonositi ugodnijem životnom, pa i poduzetničkom ozračju. A tu pomaka nema, jer onoga protiv čega se te duše u svojim djelima bore, zapravo je sve više…
Najvažnija je zadaća nove gradske uprave, koja god će biti, oblikovati razvojnu viziju Grada, uz stručnu potporu umnih ljudi, pri čemu mora biti ustrajna u njenoj provedbi. Gradu su potrebni vizionari, optimisti, “gušterice” koji mogu pridonijeti stvaralačkom, poduzetničkom i kulturnom ozračju, koji će zadržati darovite i ohrabrivati voljne. Koji će primati i bar saslušati uspješne, one koji imaju svojim habitusom što reći, bez obzira gdje su sad, u Gradu ili drugdje. Potrebna su nova imena, novi ljudi, jer kad sve skupiš, u proteklom desetljeću sve se vrti oko ne više od deset, dokazano neuspješnih, ma koliko oni tvrdili da to i nije baš tako. Možda nisam ni u pravu, možda je kritična masa zá ovu močvaru, koja je i njihovo djelo. A močvara kao močvara…Kao Süskindov “junak”, koji se probudio tek kad je golub lupio u prozorsko staklo, negdje u trećem životnom dobu.
Bajro Sarić – "Dubrovačka Republika"
12. kolovoza 2001.
