Dubrovnik - Minijature

Gradi se dosta kasno, od 1633.-1636. na temeljima prvotne crkve Sv. Ivana. Zapravo je čitavo ovo područje starinskih kula, slanica, hospitala, crkava, patricijskih palača dio civitasa o kojemu bizanski car Konstantin Porfigerent u knjizi "O narodima" govori ovako: "Oni ga sagradiše (Epidaurci, op.a.) kao mali grad, a poslije toga opet kao veći, dobivši tako grad koji im omogućuje da se postepeno šire i množe."

Predio Karmena spada u treću fazu izgradnje Ragusiuma, dio je Pustijerne koja se nekad zvala "post terra" (izvan grada). Pripadao je predgrađu prvotnog središnjeg prostora kojeg i danas određuje predio Kaštela sa samostanom Svete Marije. Taj je ispremiješani benediktinski samostan središnji dio na litici stijene, a careve riječi da se "mali grad" širio kao veći, podrazumijeva izgradnju prema istoku i zapadu.

Istočni pak dio komunikacijski se dotiče gradske luke, nekad u dokumentima prozvane i "unutrašnje more", gdje se zarana odvija gusti gradski promet. Važnost ovog mjesta svjedoče i starije kule, nekadašnja Kula od Mula i Kula Jakova Gundulića. Grad i luku branila je Kula od Mula, južnije od nje bila je položena Gundulićeva pa se fortifikacijski sklop utvrđenjima povezivao vratima Kule od mula koja su otvorom izlazila prema nasipu, mulu.

Vjerojatno je da su starije, srednjovjekovne građevine na Pustijerni bile mahom drvene jer se 1346. odlučuje da se Kula od Mula izgradi u kamenu i kreču. Ta je osnovica današnje Kule Sv. Ivana udružila u sebe i Gundulićevu kulu, koja vremenom gubi značaj pa se čitav kompleks spominje kao Ugao Mula.

Današnja je Kula Sv. Ivana građena u prvoj polovici 16. st. po projektu Paskoja Miličevića. Udružila je u sebe obje prvotne kule, a potom će Nikola Božidarević na triptihu Bogorodica sa svecima ovjekovječiti na Vlahovim rukama čitav Grad u njegovoj gusto naseljenoj, a pravilno raspoređenoj strukturi. Sveti zaštitnik tako drži Grad kao da ga nudi, pokazuje ga kao dar pa se na njemu vide i one manje kuće na "post terra", Knežev dvor i valobran, samostani prema sjeveru, gradski arsenal i katedrala. Svega će toga nestati u Velikoj trešnji pa će slika ostati dokument, vrijedan zbog izvornosti i minucioznosti umjetnikova priloga. Njezin je umjetnički značaj veliki jer se iz biskupskog širokog rukava pomaljaju čvrsto savijeni prsti, a na postolju Grada pred polukrugom zidina Paskojeva kula podsjeća na bokar i čitav je Grad - Republika izložen tako u temperi i pozlati kao da se sveti starac, šest stoljeća nakon što je s nebeskom vojskom Grad obranio, sada iskazuje djelom koje je u slobodi potom nastalo.

Koliko je ovaj dio Grada bio značajan do konačnog utemeljenja zidina, pa kula i bastiona, može posvjedočiti i postojanje starijih utvrda: Kula Ilije Binčulića (Gloton), Pavla Marseleze (Zoreta), Đura Kotorana (Stojnise) pa se istočni kantun Grada i njegova ranjivost prema moru od Lokruma i pučini već zarana branila snažnim utvrdama.

Nije to bilo slučajno. Strme su hridi nestajale i primirivale se iza gradskih vrata, a unutar zaštićenog prostora rasle u blizini katedrale najljepše patricijske palače. Njihovi su vlasnici bili od najimućnijih rodova, orjentirani na trgovinu, a palače im i danas postoje i prate nas kad Ulicom od Pustijerne idemo ispod klobučina.

Tu su visoke, raskošno urešene kuće Ranjine, Restića, Skočibuhin reprezentativni blok, možda najbolje svjedočanstvo da je uz more, u spletu prenapučenih ulica šipanski moreplovac volio izgraditi kuću, lijepšu od zavičajnog ljetnikovca, značajniju i impozantniju od palača uglednog i poštovanog plemstva.

Kako se nekadašnji dubrovački govor izgubio, rijetko će tko, pa sve i da živi u ovim ulicama, znati da je prvotni naziv njihova seksterija nastao jer su jednom davno bili ispred gradskih vrata. Većina će pomisliti da se Pustijerna prozvala tako jer u njoj posljednjih decenija vlada pustoš. U izgubljenoj je ritmičnosti govora, trgovine, ljudskih dolazaka i odlazaka što su ih danju pratili stražari sa zidina, noću ih osvjetljivale zublje, nemoguće naslutiti da se u blizini Gospe od Karmena nalazilo puno crkava i samostana. Blizu je bio Sv. Stjepan, Sv. Teodora, Sv. Spasitelj i ženski samostan Svetog Tome. Svi su oni izbrisani u potresu, zatrpali im se temelji; bilo je toliko gubitaka da su za prorijeđeno stanovništvo postale prevelike i one crkvice, što su se obnovile zaslugom vlade i bratstava.

Nanese li nas put od katedrale onom ulicom što je gibljiva i protamna i za najvećih svjetlosti ljetnog sunca, prolazit ćemo ispod svodova jedne kralježnice što pulsira snažnom venom od mraka romanike i što se od sredovječja nije dala pomaknuti iz postolja već je postala prolaz u prizmi vremena.

U njezinu dnu, gdje sunce opet slobodno naleti, smjestila se Gospa od Karmena. Nakon Domina ona je najveća od manjih dubrovačkih crkava, smještena u trokutiću iza kule i zidina uz jednu neravnu ulicu i ugledamo je tek pošto iz polumraka svodova izronimo na mali trg. Glavno joj je pročelje okrenuto Ulici od Pustijerne, zapadna joj strana s bočnim vratima prati Ulicu od Karmena.

Ona je pravokutnik, apsida joj polukružna, istaknuta pravcem sjever - jug. Jednobrodna je, u sakristiju joj se može doći dvama ulazima: s istočne i južne strane.

Portal joj je plastički naglasak pročelja. Treba se nasloniti na zid uz kulu Sv. Ivana, visoko podignuti glavu da bi se s tog mjesta pročitao lijepo oblikovani, u mramor urezani natpis, smješten između krakova prekinutog timpanona. Na njemu u dva reda piše: "ALMA TRIAS VIRGO GENITREX ET UTERQEO IOANNES ES HIC STANT EX CUBIIS FIDE RAGUSA PIIS." ("Blago Trojstvo, Bogorodica i oba Ivana ovdje, Dubrovniče, vjerno stoje na pobožnoj straži."- prijevod Tamara Gović)

Visoko se podižu toskanski stupovi na visokim postamentima, frizom s triglifima i metopama, a trokutasti prekinuti zabat najbolje se uoči s terase ispod Pulitikinog ateljea. I prozor je crkveni istaknut trokutastim zabatom, a veliki se mramorni grb Republike nadovezuje na plastičnost ovog raskošnog portala, što ga već stoljećima gleda tek visoki, jednolični i tvrdi nasuprotni zid. I ulaz u sakristiju je tijesno komponiran, naslanja se na Sv. Ivana, a gornju, sasvim renesansnu, slobodnu i veselu notu daje joj tipični gradski zvonik na preslicu.

Unutrašnjost je crkve barokno komponirana, jer je široki brod zaobljen uglovima prema apsidi, pa kad se gleda s balatura, dobiva se dojam monumentalnosti glavnog i bočnih oltara.

Crkveni je brod raščlanjen pilastrima višestruko profiliranih kapitela pa se onaj vijenac, njegovi triglifi i metope te obrati nad pilastrima pričinjaju scenskom igrom ispod trijumfalnog luka. Dojam je jedan jedini: raskoš baroka, čak i sada, kad su u tijeku radovi obnove, a slike iz Karmena uklonjene.

Crkva je ukrašavana i u 18. stoljeću kad su nad pilastrima broda dodane drvene konzole, velike i visoko uspravljene, plošne da bi mogle nositi drveni stropni vijenac, ukrašen motivima dijamanata i denta. U sredini drvene stropne površine pravokutno je polje, a u njega ugrađena barokna kompozicija Uznesenja Marijina.

U polumraku, u mekim obrisima ove zavjetne crkve našlo se na okupu mnoštvo slikarskih djela i zbir značajnih umjetnika je crkvici u kantunu Grada posvetio neke od svojih nadahntuih sakralnih motiva. Oni oltari, glavni-mramorni, bočni-kameni nose slike Bogorodice s Djetetom, likove evanđelista i potpis Giovannia Angela Caninia, Andrea Vacarra, Sebastiana Riccija, Caravaggiovog učenika, Mattea Preti i Carmela Reggija iz razdoblja klasicizma. To je blještavilo slika, naglašenih oltara, lijepo izrađenog kora moralo privući bratime Gospe od Karmena za koju Mattei Matijašević smatra da je nastavak starije bratovštine Sv. Trojstva, osnovane 1491. godine. U crvku su svoju bratovštinu prenijeli i bratimi Sv. Luke, nakon što je njihova crkva u blizini dominikanaca izgubila sakralni značaj.

Kako teku obnoviteljski radovi, dolaznike u zatvorenu crkvu (a treba se provući ispod štica, greda i čavala) dočekaju prazni oltari, ali se zbir oblika, onaj obilato ugođeni prostor ranobarokne, kićeno smišljene raskoši usiječe u dušu kao da je oko zavirilo u zavjetnu škatulicu čija svrha nije istaknuti raskoš nego pobijediti mrak ulica, ispod čijih naslaga spavaju nestale crkvice i samostan pobožnih, nesretnih benediktinki.

Tko li je Karmenu namirio bogato ruho slika i oltara? Vjerojatno su vlastelini iz susjednih ulica, iako im je katedrala bila usputna i oku i nozi, dolazili uživati u radosnoj ugodi Karmela, ostavljajući joj zavjete i skupocjene slike. Darovi su ovdje bili stvar životnog načela i običaja, jer da nije tako ne bismo danas, preko puta apside, na dovratku jedne kuće naišli na novovjeki natpis. Na ulazu je uklesano: "Zakloništu Domus Christi Pere Kristović 1939."

Iznad karmenskog tjemena, u strogom, u kamen obučenom prostoru, desetljećima stvara Đuro (Pero) Pulitika u tvrđi što dijagonalno odašilje bjelinu naslaganog kamenja prema Bosanci, njezinim vrletima, pelinu i vrijesu. Kad utihnu zvukovi, zatvore se ulazi zidina, Grad zaspi, vidi se gdje gore visoko, u tvrđavi - ateljeu gori svjetlo pa mu trak pada na mramor grba, na postamente i puco gustijerne.

Dolje se, u karmelskim tišinama šuljaju mačke, lupnu vrata na susjednim malim kućama što odavno žive u blizini nestalih crkava, zatrpanih ulica, podno mira na kojima umjesto barabanata za ljetnih dana prolaze i dovikuju se kolone turista.

22. lipnja 2010.

Tereza Buconić Gović