Dakle ipak, od najgore je kletve ovdje i danas još gora kletva: Dabogda nemao, pa imao ili još kraće: Dabogda imao. Jer, svakodnevno susrećem ljude koji imaju i imat će još više i sve su manje zadovoljni što je tome tako, ali ne odustaju, idu dalje. A i po život može biti opasno imati, pa ma kako je to imanje. Pišem o materijalnom imanju, a ponekad nije lako ni s duhovnim imanjem. Ako više znate, sva vas ta nesavršenost više i nervira i okolina i ljudi i zbilja i perspektive. Pitanje je koliko je uopće dobro i zamišljati nešto i promišljati o nečemu i praviti neke svoje slike, pravila, kriterije i tako se "trošiti", ionako nikad neće to biti baš tako u svim pojedinostima. Sve ovo s nama, oko nas i u nama jedan je kompromis i let onoga galeba Jonathana Livingstona. A onaj koji manje zna i manje ima ili nema ništa, kod takvog je više nekoga unutarnjeg mira. Takvih srećem podosta i uvijek su mi takvi miliji, makar na stotine načina bili i drukčiji. Pogledi onih koji imaju i kojima nikad nije dosta naprosto me zamaraju i ne vidim ništa osmišljenije i osjećajnije u njima.
Mislite li, primjerice da je lako onima kojima je u nasljedstvo ostalo nešto zemljišta gdje se može, ali i možda i ne smije graditi, u naletima pohlepnih poduzetnika, korumpiranih službenika, pa i ucjena. Potonjima je na umu i u djelu kako izbjeći slobodno tržište, javne natječaje, glas javnosti i s takvima se neće moći izaći na kraj još zadugo. Zapravo, svi oni, dok se nakupuju, obogate i riješe probleme sebi, svojima, bližima, pa i daljnjima najradije bi odgodili i demokraciju, i javne natječaje, i tržište i slobodu. Kad bi znali hoće li uopće i kada će doći taj dan, nekako bi se i pomirili s time, ali pohlepa je stara kao i čovjek i nitko joj još nije stao na kraj, pogotovu gdje su znakovi siromaštva materijalnog i duhovnog posvuda. A zadaća i države i religija i silnih civilnih pokreta je upravo stati pohlepi i pohlepnima na žuljeve koje nesumnjivo imaju i u tome se poslu uopće nisu iskazali, a tko zna i kad će. To je moguće samo djelima, a ne riječima, dogmama, pričama i sl. Što je tome tako, uopće nije problem u zakonima ili religiji, sve je to manje-više dobro, ali za ovozemaljske posrednike /političare, svećenike, vođe svake vrste/ to se ne može reći.
Primjerice, kad prvi "krupni" političar u Lijepoj našoj bude pravomoćno osuđen, recimo za korupciju, ucjenu i sl. i kad mu se oduzme sva na takav način "prikupljena" imovina, i uz to taj bude i naš, pa neka je i njihov, upalit će se svijetlo na ovome hrvatskom nebu...Ali, to ćemo još pričekati, kako mi se čini. U međuvremenu ćemo se "zabavljati" s doktorom Šimićem, Stančićem i drugim "sitnim ribama". Štivo je to za moćne medije, a njihova moć nije u onome što će objaviti ili su objavili, nego u onome što neće ili nisu objavili. O tome odlučuju oni koji ih plaćaju, oglasima i sl. a ne mi obični ili neobični čitatelji, jer od nas ne bi ni preživjeli, ako ćemo pravo, u bilo kojem podnošljivijem proračunu. Plaćaju ih oglašivači nominalno, a stvarno i svi oni povezani s njima i njihovim interesima.
Imati ili biti – vječno je pitanje i čini se da nije moguće istodobno i jedno i drugo. Kad bi bilo moguće, u krajnjem suvišna bi bila i sva umjetnost i umjetnici iako baš i nisam siguran koliko je od nje nekakve koristi i pridonosi li uopće koliko-toliko podnošljivijem ovozemaljskom životu, ako se već tvrdi da su tu zbog podnošljivijeg života. Ako se netko usudi reći tim umjetnicima, kakvi jesu, da ne rade dobro svoj posao i na "terenu" nemaju učinaka, svrstat će vas odmah u svijet primitivaca, nekulturnih i što ti ja znam. A možda im to i nije zadaća, pa i dobro je da taj svoj svijet iskazuju u slikama, riječi, glazbi, makar i lošim. Jer to je ipak sve bezopasno, a vjerujem da su i sretni jer valjda rade ono što vole, za razliku od goleme većine nas koja radi ono što mora, a ne voli ili čak mrzi. Puno su opasniji i konkretniji oni koji svoj svijet iscrtavaju krvlju, ratovima, progonima i sl. u uvjerenju da će ga i iscrtati, što još nikome dosad nije uspjelo, unatoč revolucijama, prevratima, ratovima, paktovima...Jer, problemi s čovjekom pojedincem, pa i svim skupinama, od mržnje, pohlepe, zavisti, naših, njihovih stalno se ponavljaju i ne vidi im se kraja. Kako netko reče povijest ljudska zapravo je groblje iluzija i uzaludnih pokušaja, što naravno ne znači da treba odustati.
Još je Spinoza tvrdio da je "mentalno zdravlje manifestacija ispravnog života, a mentalna bolest simptom propusta da se živi u skladu sa zahtjevima ljudske prirode. Ali, ako pohlepna osoba misli samo o novcu i vlasništvu, ambiciozna samo o slavi, ne smatramo ih bolesnima nego samo dosadnima: općenito prema njima osjećamo prezir. Pohlepa, ambicija itd. oblici su nezdravosti, iako nije uobičajeno smatrati ih bolešću."
Zapadna civilizacija kojoj tako žurno hrlimo i čovjek u njoj ne može, prema Frommu, shvatiti "duh društva koje nije usmjereno na vlasništvo i pohlepu", koje u nekim grubim obrisima pripada istočnim civilizacijama budizma, hinduizma ili islama. Otuda po meni i svi ovi ratni sukobi, terorizam i sl. iako se za silu ne može nikada naći riječi opravdanja. Pa i sam padam u tu zamku vrednovanja ljudi po imanju a ne bivanju, jer se skoro pa i nemoguće otrgnuti od tog pritiska i općih mjerila. S druge strane, nemoguće je i pretpostaviti da bi ovaj svijet, bar materijalno otišao toliko daleko da nema u njemu iracionalnosti, pohlepe, zloće. Na neki način u zdravu tijelu nezdrav duh.
A taj sukob između bivanja i imanja dobro je izražen u Goetheovom Faustu u kojemu Faust zastupa bivanje, a Mefisto imanje i gdje Faust pjeva: "Znam da mi ništa ne pripada do misli koja nesmetana iz duše mi ističe, i svakog povoljnog trena, koji me usudom ljubavi pušta dubokom uživanju." A i stara latinska misao kaže: "Kad imaš sve, ne vidiš ništa, progledaš tek kada nemaš ništa."
14. rujna 2006.
Bajro Sarić - "Glas Grada".
