Možda i previše o “Dubravkinoj” prošlosti, jer se o njenoj sadašnjosti može u svega nekoliko riječi sve smjestiti. Potpun koncepcijski i gospodarski promašaj - ma tko iza njega stajao i kojeg li je uma to djelo! Očito, “nije marilo nagoditi se sa zahtjevima vremena”. Prije stotinjak i više godina, to i nije bilo tako važno, ali danas, eto jest. Jer da nije bilo ove “Dubravke”, ne bi morali prodavati onu, znate već koju “Dubravku”, pored ostaloga. A i inače, nipošto ne bi trebali prodavati nekretnine unutar dubrovačke povijesne jezgre, dio je to našega identiteta i tradicije, kakvi da jesu. Koncesije da, prodaja ne!
Okvirni proračun pokazuje da bi kavana "Dubravka" s ugostiteljskim i sl. sadržajima trebala ostvarivati godišnji neto-prihod od 7 milijuna kuna, da bi čisti novčani tijek /tzv. cash-flow/ bio jednak nuli ili cca 12 tisuća kuna prosječno dnevno i tako 360 dana u godini i tako šest godina da bi se dostigla točka pokrića. Ako se hoće ostvariti primjerena stopa povrata, od bar 10% godišnje, onda se to može postići s godišnjim neto-prihodom od 10 milijuna kuna ili 27.777 kuna dnevno. Sve pod uvjetom ostvarenja troškovnih standarda za objekte kapaciteta i sadržaja “Dubravke”.
I nije to strašno, puno će ih i tako razmišljati. Vjerojatno i nije, ako se prihvati da je postojeća Kavana "Dubravka" jedna skupo plaćena pogriješka i da je moguće otkloniti. Kako? Temeljitom preinakom i novim, doduše nešto manjim ulaganjima i preobrazbom u sadržaje privlačne za dubrovačku, ali i turističku mladež, recimo u Ragusa Rock Café. Do njega bi se dolazilo sve popularnijim motorkotačima, kojih je ionako na Pilama sve više, a kažu da je to i svjetski trend. Birimišino doba daleko je iza nas, sve je manje gospara, nestali su i “udbaši i jugofili” /kažu česti gosti “Dubravke” druge polovice prošlog stoljeća”/, politika se bati na drugim mjestima, a od besposlenih taksista, slučajnih prolaznika i “loših” turista ne može se “ni krpiti kraj s krajem”. Ako ne može ni tako, možda su u pravu i oni koji su prije same obnove “Dubravke” predlagali jednostavno rješenje – rušenje! I tako tu priču skončati, jednom zauvijek! I Nika Birimišu, poslužnika intendanta Vlaha Kaboge, koji “dade podići naročitu zgradu za novu kafanu”!
Čemu uopće toliko pozornosti kavani "Dubravka" i nije li to prošlo svršeno vrijeme? Za mene taj je “slučaj” paradigma nečega što se ne bi trebalo nikad više ponavljati ili događati. U sređenom gospodarstvu i makroekonomskom ozračju, obično se kreće od ideje k izvedbi. Kod “Dubravke” su “službeni poduzetnici” svih vrsta ocijenili da tu treba krenuti obratno - od izvedbe do ideje. Jer sad smo na početku priče, opet treba otvoriti raspravu na temu “Što s kavanom Dubravka”? Dakle, obnovit ćemo “Dubravku”, učinit ćemo nešto “vrijedno”, netko drugi snosit će posljedice. Ako pogodimo tim bolje, ako promašimo, nikome ništa. Bit će malo grdo dok izvedba traje, ali proći će i to. Stvarno su u pravu, jer se u ovo, za razliku od Birimišina doba, sve tako brzo zaboravlja i prolazi. Za bar 30% više utrošenog novca u obnovu “Dubravke” /a takvih je slučajeva bezbroj u turističkoj i drugoj obnovi Dubrovnika/ i silne gubitke temeljem neostvarenog dobitka po pravoj koncepciji nikome neće pasti ni dlaka kose /ako je ima/. Jer, sve je to u okvirima zakona. A “pravna država je tu da skrbi o zakonitosti, a ne o moralu”, rekao bi Tocqueville. Za miran san – ne treba više. “Molim vas lijepo, u kojoj to državi nema kriminala”, reče jedan istaknuti hrvatski političar i ostade živ. Pa zašto ga ne bi bilo i u našoj, hrvatskoj državi. Pogotovu ako iza njega ili s njim stoje “naši”, a ne “njihovi” ljudi.
Tamo gdje se ne snose nikakve posljedice ili odgovornost ne samo za neučinjeno, nego i učinjeno - pravna, ekonomska ili bar moralna, ružne su gospodarske i svake druge perspektive. Na ovim prostorima odavno je to tako, čak od vremena kada je “ugušena Dubrovačka Republika”. Kad će biti drukčije, zasad se ne zna. Dubrovačke Republike nema već 193 godine, pred naletom vremena, imperatora i političkih odnosa bijaše prevaziđena, ne treba je ni žaliti. Ali bi se nekih njenih gospodarskih, pravnih ili etičkih standarda trebalo s vremena na vrijeme bar podsjetiti…
Dubrovnik, 28. travnja 2001.
Bajro Sarić – "Dubrovačka Republika"
