Koliko je meni poznato nije se stručno valjano objasnilo u čemu je problem u postojećem izbornom zakonodavstvu koji se tiče jedinica lokalne i područne samouprave /općine, gradovi, županije/. Što tu ne valja, osim možebitno onih koji su tako izabrani ili već otrcanih fraza o trgovini. Nije se utvrdila ni dijagnoza, a već se propisuje terapija. Izabran je onaj koji većina hoće i u ovakvom i u onakvom izbornom sustavu, uvijek više po dojmu negoli djelima, programima, vizijom i sl. i to će još dugo potrajati i u inače slabo razvijenoj hrvatskoj lokalnoj demokraciji. Što se tiče političke trgovine i trgovaca, vrijedi isto, s tim da nisam uočio profitabilnijeg "posla" od toga. A s neposrednim izborima i apsolutnom vlašću, koja i apsolutno kvari, kako lord Acton reče, dokida se svaki politički nadzor na tako izabranim lokalnim vođama. Zasad, iskustveno i s lica mjesta tvrdim da kakav-takav politički nadzor postoji, da izabrani ipak izražavaju kakvu-takvu volju biračke većine i na kraju da lokalni dužnosnici ipak ne mogu činiti što ih je volja. A usuđujem se reći i to da je velika većina načelnika, gradonačelnika i župana, nevezano kojim političkim opcijama pripadaju, zapravo i bolji dio hrvatske političke elite i scene. Učiniti bilo što, da ne kažem i puno, pravo je umijeće u strogo centraliziranoj državi kakva je Hrvatska gdje su jedinicama lokalne i područne samouprave dane slabašne oblasti, a još manje novca za postizanje poželjne i potrebne kakvoće življenja građana tamo gdje oni i stvarno jesu. I inače je puno teže nešto voditi "doli" negoli "gori", osobito u politici. To su dva svijeta, ovaj "doli" čvrsto "na zemlji", a onaj "gori" nerijetko tek prividno.
Zanimljivim mi se čini razmišljanje uglednog novinara Davora Gjenera/la/ koji ukazuje i na negativnu stranog neposrednog izbora načelnika, gradonačelnika i župana. On kaže "da postoji mogućnost da se neposrednim izborom nositelja izvršnih poslova postigne upravo suprotni efekt od željenoga: da se ojača utjecaj dviju najvećih političkih stranaka i da pritom treća po snazi i sve ostale ostanu bez ikakva utjecaja, da se time poveća i ideologizacija lokalne politike, da se smanji mogućnost demokratske kontrole nositelja izvršne vlasti i da relativne neefikasne, ali ipak donekle transparentne načine donošenja odluka u predstavničkom tijelu /općinskom ili gradskom vijeću, županijskoj skupštini op.a./ budu zamijenjene samovoljom pojedinca koji ima dominantnu ulogu u lokalnoj sredini".
Dodao bih da bi neposredan izbor načelnika, gradonačelnika, pa i župana, bez obzira na predložene zaštitne mehanizme, stvarno "proizveo", kako se to često kaže "lokalne šerife" bez ozbiljnijeg političkog i demokratskog nadzora, s uglavnom negativnim posljedicama na sredinu koju vode. Uostalom, taj film i u postojećom izbornom sustavu već smo gledali i na našem terenu u blažim oblicima, a nekmoli u slučaju neposrednih izbora. Tko će takve zaustaviti ako krenu, svijesno ili nesvijesno u pogrešnom smjeru? A znam neke koji jedva čekaju upravo neposredne izbore, moguće i s razlogom. Jer, nije ni počeo, a kao da je narod sit demokracije i odgovornosti koje ona nosi. Toga kao da su svijesni i zagovornici neposrednih izbora, osobito političari. Ne zaboravimo, skoro svi stranački čelnici već u svojoj "kući" zapravo su autokrati, pa nerijetko i autisti, a drukčije mišljenje i demokracija kao takva zapravo im ide na živce. Jedan od takvih, bar po meni, bio je čak i pokojni Vlado Gotovac, kojega svekolika javnost inače doživljava kao barda liberalne misli i djela u Hrvata. Neposredno mi uopće nije tako izgledao. A kakvi su u tim pitanjima Sanader, Račan, Pusićka, Đapić, Tomčić i drugi, kao stranački lideri, prosudite sami. Ne kaže se uzalud "daj čovjeku vlast pa ćeš vidjeti kakav je".
Inače držim da je ovo oko neposrednih izbora načelnika, gradonačelnika i župana jedna tipična hrvatska politička, pa i neka druga priča. Naime, i ovdje je izvrnut redoslijed poteza. Najprije je potrebno posve reformirati cjelokupan sustav hrvatske lokalne i područne samouprave, u rasponu od broja do teritorijalnog ustroja općina, gradova i županija, koji će biti polazna točka usklađenog, ravnomjernog i uopće optimalnog korištenja svih raspoloživih potencijala, od ljudi, preko prirodnih, kulturno-povijesnih i stvorenih vrijednosti. Svim hrvatskim građanima moraju se stvoriti preduvjeti za jaku motivaciju ostanka i kvalitetnog življenja u sredinama odakle jesu, jer golema većina njih ipak ima početne preduvjete za tako što. Tako ustrojenim gradovima, općinama i županijama moraju se dati i veće ovlasti, skoro pa sve osim središnje zakonodavne, izvršne, sudske i monetarne vlasti. A to onda mora biti pokriveno i odgovarajućim financijskim sredstvima, dobivenih iz poreza. Sve ovo standardi su Europske unije kad je riječ o lokalnoj samoupravi i njima ćemo se morati prilagoditi. Međutim, pregovori još nisu ni počeli, a njihovi zagovornici već tvrde, napadajući Glavašev regionalizam koji to u pravom smislu i nije, da se Europska unija se tim stvarima i ne bavi.
Što se načina izbora čelnika jedinica hrvatske lokalne i područne samouprave tiče, zadržao bi se na postojećem i u biti dobrom izbornom sustavu. Jedino bi se značajniji demokratski pomak ostvario rješenjima iz 1993., kada se polovina vijećnika birala neposredno po izbornim jedinicama unutar općine, grada i sl. – primjerice po gradskim kotarima i skupinama mjesnih odbora, a druga polovina sa stranačkih ili nezavisnih lista. Načelnici, gradonačelnici i župani, pa i njihovi zamjenici bezuvjetno bi morali biti vodeći na listama, a ako izabrana većina to i prihvati, to mogu biti i neposredni izabrani vijećnici iz kotara ili mjesnog odbora.
Vjerujem da će se u pristupnim pregovorima s Europskom unijom uspostaviti pravi redoslijed rješavanja prvo kroničnih, pa onda aktualnih problema hrvatskog društva. Ali ne zbog te unije, nego prije svega zbog nas samih. Jer, dugovi se gomilaju, socijalne i regionalne razlike rastu, posvemašnja apatija obuhvatila je šire slojeve društva, a i životne perspektive traže se drugdje, pa sve više i izvan zemlje. Zadnja je ura ne da se nešto, nego jako puno učini, pri čemu ima puno posla i za hrvatske političare, znanstvenike, stručnjake i /ne/obične građane. Kako bi dokazali kako znamo što hoćemo sa slobodom, demokracijom i neovisnošću! Nije to samo pravo, jednako je to i obveza svih, viših više...
Dubrovnik, 12. listopada 2005.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
