Dubrovnik - Minijature

Za onoga Sv. Niklu koji je postojao u starijem dijelu Grada zna se da je izgrađen polovicom 15.st., a oporuku za njegovo nastajanje bio je sastavio vlastelin Ivan Andrija Volozo 1465. i smjestio ju je negdje iza katedrale ako je suditi po njezinim nazivima.

Tako je Grad, a oduvijek su pomorci štovali baš ovoga sveca, unutar zidina imao dvije Nikoline crkvice. "Sancto Nicolo vecchio" proživio je duga vremena i evo ga i sad na istom mjestu, a gosparski Nikola "on sestiero d S Pietro" nestao je odavno.

Treba sve zavrtjeti unatrag i proći mnogo puta uz Sv.Nikolu na Prijekome da bi ti u jednom trenutku izašla slika proteklih vremena.I neka ti ne zasmeta kad mu uz samo ziđe nađeš stolove pa oko njih turiste kako se časte, mirišu ribu, jedu patate i juhu, a sve to pred očima i vratima sveca koji je dočekao nadgledati dubrovačku turističku kuhinju, a nekad je krojio, ni više ni manje, nego sjeverni dio Grada!

Povjesničari u njegovu blizinu smještaju kulu kralja Bodina i spominju mu trojicu rođaka koji su s 400 sljedbenika prebjegli u Dubrovnik. Nosili su zvučna imena: Branislav, Gradislav i Predihna. sva su trojica bili knezovi i rođaci onoga kralja koji je, potaknut od žene Jakvinte, proširio Duklju i igrao se velikim komadima srednjovjekovnih zemalja pa je tako nadopunio kraljevstvo Zahumljem i Bosnom. Bio je tako željan vlasti da je došao tik vrata Dubrovnika i pred pragom mu sagradio kulu. Kroničari navode da ga je Jakvinta nagovorila da smakne kneza Branislava pa kako se  nakon izvršena zločina pokajao, dao ga je pokopati kod benediktinaca na Lokrumu.Tu gdje je Bodin čekao da mu vojska preskoči palus, a ta se baruština prostirala preko današnjeg Straduna, bila je i njegova utvrda. Uz nju ili čak na njezinu mjestu, naša je crkva Sv. Nikole.

Jedan veliki kralj koji je mjesecima ovdje konačio s vojskom vjerojatno nije znao plivati, a da je imao brodove, da grad pred njim nije bio tako dobro utvrđen s mora, bio bi mu došao od Lokruma. Ovako nije mogao prijeći ni uski rukavac niti se ikada dočepao seksterija na Lavi. Kulu mu je potom srušio Utivugo Grandinense od koga potječu svi Gradići u Dubrovniku. Od tog je istog kamenja nadograđena ili iznova sagrađena crkva ispred koje se tada, u 11. stoljeću, prostiralo polje.

Kamo god krenulo Bodinovo kamenje i njegova kula istina je da je ono poslužilo, bar u simbolici, popločenju sjevernog dijela Grada. Bodin je zapravo dao ideju Dubrovčanima da prisvoje ono što im je priroda ispod Srđa oduvijek nudila. Trebali su tek gornju bandu konstruirati u pleter urbanog bloka, presušiti močvaru i prikupiti toliko kamenja da bi kasnije od njega mogli podići kule, zidine i nove crkve.

Zabilježeno je da je Bodinova kula uz Sv. Nikolu bila tako omražena da se njezino rušenje slavilo procesijom iz katedrale o Uskrsu kad bi rektor crkvice na dar dobivao ružu, a u povorci išlo svećenstvo, plemstvo i građani. O tome se događaju pričalo sve do pada Republike pod Napoleonom.

Pođemo li danas onim lijepim skalinima prema dominikancima pa zaokrenemo od Sv. Sebastijana ulijevo jednom ulicom što je uska, kratka i tmušasta, vidjet ćemo da se ponad crkve smjestila kuća i da je ta kuća nastanjena pa se ovome svecu iznad glave suši rublje. A nekad je baš na ovom mjestu okomita crta od dna Place regulirala ulicu i knjižila novi dio Grada. Tako je notar zabilježio u Statutu 1296. pa od nje započinje Ulica Prijeko 1463., s tim da se nekad jednostavno zvala Ulica Sv. Nikole.

Ova je crkvica zaslužila reprezentativano susjedstvo kao da ga je sama birala. Kad su isušili močvaru iz daleke pejzažne slike, izgrađena je Divona. Svetom je Nikoli došla tik južnog boka i ostavila joj tek mali prostor u kojemu su se nalazili grobovi bratima mesara. Ovaj je svetac, što je u Mirni darivao siromašne udavače, tako mogao osluškivati zvek novaca. Tu su se talile tone srebrne glame, a u susjedstvu su, niz onu bogatu ulicu Zlatarsku u bategama majstori izvlačili zlatne žice i tako njegovu potrebu da daruje zlato, srebro, sve što ima, zadovoljavali izrađujući kolajne i vrećine, narukvnice i broševe.

Zlatari su živjeli u gornjem dijelu ulice, a odozgo je Nikolino tjeme gledao Sv. Jakov Pipunar. S lijeva i iza leđa čuvali su ga Dominik, Sebastijan i Rozarijo. Uz njega su stan imale siromašne trećoretkinje, zvane još prišadnice, dumnice, pinzocarre, čeljad potrebita, a mirna i pobožna, prehranjujući se prilozima dobrotvornih društava.

U crkvenim su prostorijama jedno vrijeme skupove održavali najmoćniji dubrovački obrtnici - Antunini. Senat ih je ustrojio 1. ožujka 1348., sežu u bratovštinu Svetog Duha i Spasitelja svijeta, a 1432. prelaze iz gradske crkvice u Sv.Antuna opata na Pločama.

Iako su poslije dubrovačkog plemstva bili najpoštovaniji građani, a sve zbog bogatstva i ugleda koji novac donosi, u vrijeme ustroja imali su strogi zakon po kojemu je svaki bratim mjesečno uplaćivao po tri groša u zajedničku blagajnu. Ako bi se u tri mjeseca oglušio o obvezu, a propust ne bi opravdao bolešću, neimaštinom ili kojim opravdanim razlogom, imao se isključiti ali tako da mu nakon opomene gestolda zakleca "mrtvo zvono". To je bio znak ostalima da je za bratstvo umro, da je izbačen iz ceha koji je njegovao pravilo da se zajednička kasa održava punom ukoliko naiđu nevolje: poslovni gubici, bolest i starost.

Umjesto Antunina u Sv. je Nikoli trajno boravište našla bratovština mesara. Ti su beccari u južnom dvorištu ostavili tri groba i na njima jednak natpis: Della Fra. Delli Beccari. De. S.Nicolo 1622., a to što u tim grobovima sada nema njihovih kostiju, iako nije bilo potrebe da ih se premiješta u onu zajedničku kosturnicu na Boninovu, ne može umanjiti vrijednost njihova statuta u knjizi od 9 araka, s 81 pergamentnim listom i 137 ispisanih stranica. To je knjiga s drvenim koricama, u kožu obučena i ukrašena srebrnim pločicama s likom Svetog Nikole i Gospe s Djetetom. Tu su zapisana imena mnogih mesara i datum nastanka bratovštine. Bilo je to 3. svibnja 1378. kad je stolovao nadbiskup Petar Calix, a knez u Dvoru bio Jakov Sorkočević. Prvi su članovi začetak bratstva pa ih vrijedi navesti kako ih je notar bilježio. Bili su to Juan, Pripcho, Stritcho, Radich, Lucha, Stoicho i uz njih kao znak ugleda plemić Matolo de Goce.

Kako je temelj crkve predromanička konstrukcija, zasjela u žilu Grada, pa kako su njezine lezeje i traveje, pa četvrtasta apsida što se u unutrašnjosti zaoblila u polukrug određeni trajati dulje od bilo koje kule, bizantska je kupola na njezinu tjemenu bila tek oznaka jednog vremena. Ova crkva nosi u temeljima 9. st., nju su nadograđivali i kasnije i kako navodi natpis na portalu, opet prekrojili 1706. kad joj je obučeno ruho renesanse.

Da nije toga možda ne bi bila poslužila kao kolegijalna crkva Sv. Vlaha kad ga je ono poharao oganj 24. i 25. svibnja 1706. godine. Iako je nadbiskup bio predložio svećenstvu zamjensku crkvu u Rozariju, prokuratori Sv. Vlaha tražili su da im se uvaže molbe da bi se Sv. Nikolom, kao svojom crkvom, koristili zbog njegova izvrsnog stanja i stoga što je pogodan za svečanosti prilikom inauguracije kneza.

U njoj je radni prostor imao Ruđer Bošković! Tko zna koje je sve zvukove pamtilo njegovo uho dok bi izračunavao sunčeve i mjesečeve pomrčine i ulazio u najgenijalnije sklopove matematičkih proračuna! Da li mu je smetao zvek novca iz kovnice, da li je čuo svađe zlatara (jer ta su gospoda u 16. i 17. stoljeću bila sve, ali mirna nikako!) i da li su mu misao prekidali radnici pred onom slanicom što je na zidu morala nositi uklesano slovo A!

Danas bi Ruđer, da je kojim slučajem zamijenio vrijeme, vjerojatno sjedio u sobi suvremenog instituta gdje ne bi morao podnositi svađe parlabuča i graju dubrovačke djece.

Kako god bilo, u ovoj je crkvi dane provodio jedan od najgenijalnijih umova europskog podneblja i možda je imao sreću uživati u poznatim i tako uobičajenim zvukovima rodnog grada. Bar se u to vrijeme nisu na crkvena vrata naslanjali golim leđima ljetni putnici koje iznad timpanona, što nalikuje na strogu obrvu, gleda tročlana preslica, a ispod nje se smije rozeta, slična onoj uskršnjoj ruži što ju je rektor dobivao na dar od plovana crkve.

Kamenje Sv. Nikole nije previše ostarjelo iako je preko njega prošao čitav jedan milenij! Tako bismo pomislili danas kad u unutrašnjosti crkve vidimo oltarnu menzu s njene četiri ptice u pleternom reljefu. U koncentričnoj joj isprepletenim krugovima ptice ostaju zauvijek zarobljene, a maštoviti su "zavoji i razvoji" ušli u stijenu kao genetski kod 9. vijeka i nadahnuće ruke stare tisuću godina.

Pa da i nije povijesnih bitaka, gramzivih očiju pa zlata što je u komesturama ostavio trag, ima nešto što Nikola Putnik računa kao svoj doprinos budućnosti. Od njega je potekla ulica Prijeko, zbog njega su se od Pelina do Place složile kuće kao dominali, presušivši palus u dolini.

22. lipnja 2010.

Tereza Buconić Gović