I dok se sve bude ovako kako je navedeno, ni slučajno se ne možemo nadati toliko potrebnom razvitku, bržem zapošljavanju, napokon i boljitku uopće. Sa stajališta poduzetništva i poduzetnika nije uvijek tako važno jeste li u vlasti ili oporbi. Važno je da pripadate “pravoj” interesnoj ili političkoj grupaciji, naviknutoj na sve mijene. Grdno se varate ako mislite da stvarno vladaju oni koji su na vlasti i formalno. Proteklo desetljeće potvrđuje da to uvijek tako i nije i da ovdje, na dubrovačkim prostorima stvarnu političku, ali i ekonomsku moć imaju oni koji nikad i nisu bili u prvim redovima. Oni upravljaju onim što i nije njihovo, zapravo je sviju nas i nitko ih i ne pita kako to čine. Vlasti su se mijenjale i mijenjat će se, ali promjena na bolje zasad nema. Vrijeme je da prestanemo vjerovati u svemoć onih koji su formalno na vlasti, ali ipak se može ocijeniti jesu li učinili korak naprijed ili nazad. S pragmatičnog stajališta, kojega zastupam, to je jedino mjerilo.
Polazeći od iskustva brojnih neuspješnih poduzetnika, činjenica je se najveći dio njih nikada nije ni zanimao kolike bi prihode trebao ostvariti, kolike rashode, profitnu stopu i sl. Ako se katkad i planira, najčešće se prihodi precjenjuju, rashodi potcjenjuju i ne polazi se od temeljnog /bar po meni/ - novčanog tijeka /cash flow/. Podsjećam, u novčanom tijeku računa se novčanim primicima /naplaćenim prihodima/, materijalnim troškovima, troškovima usluga, bruto-plaćama, kreditnim anuitetima /kamate i otplate glavnice/, a isključuje se amortizacija /nije novčani izdatak/.
U jednostavnom primjeru, ako planirate godišnje 100.000 kuna ukupnog prihoda /100% naplata/, 60.000 kuna rashoda /bez amortizacije/ i 20.000 kuna kreditnog anuiteta, znači da planirate čisti novčani primitak /net cash flow/ od 20.000 kuna, kojega bi još trebalo umanjiti za porez na dobit. Ali, ako ne naplatite 20% ukupnog prihoda, a svi rashodi i kreditni anuiteti ostanu isti, bit ćete, po novčanom tijeku “ispod crte” ili u gubitku. Čak i sve da naplatite, pod uvjetom da se povećaju rashodi za 20%, opet ćete potonuti. U bilo kojem poduzetničkom pothvatu ili poslu, sigurni su samo rashodi i obveze, a prihod je uvijek upitan. Dakle, najprije se mora biti načistu s tržištem i budućim prihodima, potom rashodima i obvezama. Brćkanje po troškovima ili izdacima je važno, ali tek kad imate sigurne i stalne prihode ili primitke. Profit se povećava ili povećanjem prihoda ili smanjenjem troškova. Zasad su kod nas i mali prihodi i veliki troškovi, što znači da smo daleko od razvijene ekonomije. Na dnevnom redu su stalno teme raspodjele, javnih proračuna i najčešće se “trči” tamo gdje se nešto dijeli, nipošto stvara. A dijeli se na svim razinama vlasti, javnih službi, ustanova i sl. Svakako da za normalno djelovanje države, pa i lokalne samouprave, treba i dosta novca, ali nikad više od onoga što ekonomski mikroorganizmi ili gospodarstvo mogu podržati.
Uvjerenja sam, a gospodarska svakidašnjica to i potvrđuje, da se zbog ovih ili onih razloga, ne suočavamo ili ne prihvaćamo tzv. ekonomiju vremena. Zato je najbolje podsjetiti što se o njoj kaže u Ekonomskom leksikonu. “Ekonomija vremena je racionalno korištenje vremena, smanjivanje količine rada izraženo u jedinici proizvoda. U tom se postupku odražava sav gospodarski napredak društva. Postiže se porastom produktivnosti rada, čime se smanjuje i vrijednost robe. Ekonomija vremena u interesu je svakoga proizvođača i najbolji pokazatelj njegova zalaganja za unapređenje proizvodnje i za brži razvitak tehničkih sredstava i radne snage. Djelovanje zakona vrijednosti i konkurencija prisiljava sve proizvođače da boljim organiziranjem i tehnološkim razvitkom provode ekonomiju vremena. Proizvođači su na to i stimulirani jer ekonomijom vremena smanjuju troškove svojih proizvoda i tako dolaze do ekstradobiti.”
Kako se kod nas dolazi do ekstradobiti, u kojem vremenu živimo i koliko smo daleko od načela ekonomije vremena, prosudite sami…
19. listopada 2001.
Bajro Sarić – "Dubrovačka Republika"
