Dubrovnik - Viđenja

A što je uopće grad, kao jedinica lokalne samouprave, barem zakonski? Grad je svako mjesto koje ima više od 10.000 stanovnika, a predstavlja urbanu, povijesnu, prirodnu, gospodarsku i društvenu cjelinu. U sastav grada uključena su i prigradska naselja koja s gradskim naseljem čine gospodarsku i društvenu cjelinu te su s njim povezana dnevnim migracijskim kretanjima i svakodnevnim potrebama stanovništva. Tako je Grad Dubrovnik i Grad, ali i Sustjepan, Komolac, Mokošica, Zaton, Orašac, Trsteno, Brsečine, i Gornja sela, i Lopud i Šipan i Koločep…

Čime bi se grad trebao baviti u svom samoupravnom djelokrugu? Uređenjem naselja i stanovanjem, prostornim i urbanističkim planiranjem, komunalnim djelatnostima, brigom o djeci, socijalnom skrbi, primarnom zdravstvenom zaštitom, odgojem i osnovnim obrazovanjem, kulturnom, tjelesnom kulturom i športom, zaštitom potrošača, zaštitom i unapređenjem prirodnog okoliša, protupožarnom i civilnom zaštitom.

Koliko su se dosadašnji gradonačelnici i gradske uprave uspješno nosile s navedenim djelokrugom, vidi se iz priloženog. Nema se tu što dodati ni oduzeti, ako se otresemo emocija, predrasuda i zabluda. Slavni Dubrovnik nikada nije niže pao i postavlja se samo pitanje jesmo li tresnuli o dno ili ćemo tek tresnuti. Onima koje osobno ili privatno pretpostavljaju općem ili javnom slika će imati svjetlije tonove i vice versa. Takvi vide “golim” okom što većina /koja  i ne izlazi na izbore/ ne vidi.

I u “mraku” i po “danju” /i onda i sada/ našim gradonačelnicima i upravi nisu se milili obični svakodnevni gradski problemi, poput prometa, komunalija, dječjih vrtića, skrbi o ljudima s dodatnim potrebama, ekologije, urbanog sklada. Osim ako ne zadiru u njihove interese i grupacije kojoj pripadaju. Zanimljivije su im /ali i profitabilne/ pretvorbeno-privatizacijske rabote, sinekure po raznim odborima, namještanje poslova i natječaja, medijska zastupljenost…A tako jednostavni problemi, poput kučaka i mačaka, ili recimo javne rasvjete od Kompasa do Neptuna, javnog zelenila i sl. ne rješavaju se već desetljećima. Toga ima koliko god hoćete, na svakom koraku. Govoriti ili pisati o činjenicama i istinama zasad je još uvijek hrabar čin, takvi nisu “popularni”, čudni neki ljudi, koji uvijek nešto “laprdaju”. Tamo gdje je hrabrost najveća vrlina, s demokracijom nešto nije u redu.

I sad se našim građanima nameću lažne dvojbe. Oni koji nemaju što ponuditi, a još manje mogu ostvariti /jer nemaju ni volje ni znanja/ provjeravaju koja je lista hrvatskija, je li onaj na petnaestom mjestu komunjara, ustaša, jugoslaven, desničar, ljevičar i tko zna što.  Muke su onih drugih, poštenih, voljnih, stručnih i uspjesima dokazanih što nude rješenja za naše lokalne, svakodnevne probleme, od komunalija do urbanizma, socijalne skrbi, pa zašto ne i kad je riječ o kapitalu Grada. Siromašan Grad nikome ne treba, najmanje njegovim građanima. Ono što se može učiniti za dio biračkog tijela nije privlačno. A ono što se uopće ne može ostvariti, donosi glasove onima koji obećavaju. U razvijenim demokracijama ugled i kredibilitet teško se stječe, a ipak se može izgubiti u jednom danu. Ovdje, kod nas važno je kako netko priča, a kredibilitet, kojega ionako nikada nije ni imao, uopće nije važan. Bit ću otvoren, većina kandidata za gradonačelnika nemaju ni kredibiliteta, ni vizije. Jednostavno, riječ je o potrošenim i dokazano neuspješnim ljudima. Samo, kako je demokracija, to trebaju potvrditi /protivljenjem/ i birači. I imat ćemo vlast kakvu zaslužujemo.

Ako ste zamjetili, čvrsto zastupam stav da nije važno tko govori, nego što govori. Tako je to u ekonomiji. U politici baš uvijek i nije. Kad se zaokruži što su sve neki kandidati govorili u ovoj predizbornoj kampanji, doista je važno znati tko su oni, a nipošto što nude.

Ponovit ću frazu /ponavljanje je, po Gustavu Le Bonu, važan predizborni adut/ da su ovo lokalni, a ne opći izbori. Tko hoće to razumjeti, razumjet će, tko neće, pomoći mu se ne može. Onima koji ne kane izaći na izbore, iz nekih svojih ili općih razloga, treba reći da time samo gube. Nisu oni nikakvi pobjednici i nije to ni za kakvu hvalu. Time pristaju na status quo, koji se može i dalje samo pogoršavati. Tada promjena biti neće, a autokracije i revanšizma bit će napretek, ovaj put na gradskoj razini. Nekima i to odgovara, taj vaš neizlazak. Ali, ipak sam uvjerenja da status quo odgovara neznatnoj manjini, koja doduše galamom ponekad i nadjača racionalnu većinu.

A Gradu vapi za promjenama, temeljitim, od ljudi i stranaka koji su ga dosad vodili /i opet hoće/ do gospodarske slike. Potrebni su nam novi projekti i novi ljudi, po mogućnosti mlađi, koji će razumijeti Grad i građane i pokrenuti silan potencijal. Svakome je prosuditi po svojoj svijesti i savjesti i zaokružiti “optimalan” broj. Vjerujem da će razum, toliko važan u lokalnim izborima /za razliku od nacionalnih/ odnijeti pobjedu nad krivim predodžbama. Ali i za takvu pobjedu potrebno je biti u igri, s glasačkim listićem.

I to je sva poruka jednog iz “zločinačke” Dubrovačke Republike, kako reče ne tako davno “pričuvni” kolumnist /do izbora/ raskošnog lokalnog lista. Vidi se da je razumio Le Bona, uvijek aktualnog gurua psihologije skupina. Nije i jedini, ali bit će žalosno ako se Le Bonu da za pravo.

8. rujna 2001.

Dubrovnik - Viđenja

Da je vrijeme novac, znano je tisućljećima, ovako ili onako. Inače ni kamate ne bi postojale, s njima ni bankari, rentijeri, lihvari i kako se sve ne zovu. U dinamičnim i rastućim ekonomijama vrijeme se cijeni, svačije. Otuda i niže kamatne stope, veće stope prinosa, brze tehnološke promjene i učinkovita tržišna prilagodba. Naravno, i blagostanje, bar većine.

A što je kod nas, već desetljećima? Vrijeme kao da u ciklusima stoji, a čini se da se s tim i zadnjih desetak godina suočavamo. Skoro da se nikakvo ulaganje ovdje ne isplati. Prosudite na idućem primjeru.

Ako “bacite” u neki posao 100.000 kuna, s nakanom da se u idućih deset godina vrati uloženo, uz kamatnu stopu 10% godišnje, bit će potrebno u svakoj godini ostvariti čisti prinos /profit, primitak/ od 16.275 kuna /6.14% godišnje na uložena sredstva/. Uloženih 100.000 kuna vratit će vam se tek u sedmoj godini. Napokon, stopa rentabilnosti (ulaganje/čisti prinosi) iznosi također 10%. Ukoliko se ostvaruje godišnji čisti prinos od 20.000 kuna, tada bi povrh vraćenog ulaganja, ostvarili i novu vrijednost od 22.891 kunu, uz stopu rentabilnosti 15.10%.

Iz navedenog primjera lako je zaključiti da je predugo razdoblje oplodnje uloženog kapitala i da su prinosi ostvareni u budućnosti bliži sadašnjosti vrijedniji i obratno. Uostalom, ako pretpostavimo da će kupovna moć jedne kune opadati 5% godišnje, u desetoj godini  jedna kuna svedena na sadašnju vrijednost iznosit će svega 61 lipu.  Temeljno je dakle pravilo da je i novac podložan entropiji /slabljenju/ i da ga je bolje danas imati čak i manje u džepu, nego više sutra, ali na papiru. Ovo se inače teško shvaća, osobito ako novac nije vaš. Čijim novcem, primjerice Dubrovačka banka d.d. ili poduzeća u državnom vlasništvu doniraju šport, kulturu i sl. Poreznih obveznika, države…? Pa neka i tako bude, platit ćemo i to, ali po čemu su onda zaslužni takvi direktori, na teret koga su zapravo oni stvarni moćnici i zašto su ih puni mediji? Onih drugih, dakle stvaratelja novih vrijednosti nigdje nema, a tko zna kad će ih i biti, ako se ovako nastavi.

A onim čuvarima dubrovačkih leševa /devastiranih ili uništenih hotela/ u obliku direktora, nadzornih odbora ili fondova nigdje se i ne žuri, a nekmoli da pokrenu njihovu obnovu. Ni imovina ni novac kojim upravljaju nisu njihovi. Bave se svim i svačim, politikom, nogometom, ometanjem onih koji nešto hoće i čekaju povoljnu prigodu. Svima su prepoznatljivi po nečemu drugome, najmanje po onome za što su plaćeni i odgovorni. Jako im je dobro /Bože održi!/, ostaje im još poentirati, a za to preša nikakva nije. Fućka im se za vremensku vrijednost novca, one male proračune i struku. Za promašaje nikome i ne odgovaraju, sposobnima mjesta ne prepuštaju. A gubici i obveze se zbrajaju i zato skoro sve sada ne vrijedi više od nula kuna. Ma što mi mislili!

Nevolja je krajnjeg hrvatskog juga što se u suvremene ekonomske procese i međunarodna tržišta može uključiti uglavnom s receptivnim turizmom i pomorstvom. A riječ je o kapitalno intenzivnim gospodarskim granama, dakle onima u kojima su potrebna golema ulaganja u obnovu i razvitak tehničko-tehnološke osnovice. Dalje, a to se i stalno potvrđuje, u tim granama stopa prinosa /rentabilnosti, povrata/ je upravo zbog neadakvatnog odnosa između brojnika i nazivnika /brojnik – ispodprosječni čisti prinos, nazivnik – iznadprosječna ulaganja/ je premala, a vrijeme povrata uloženoga predugo. To naravno, nije zanimljivo ozbiljnim ulagačima, uključujući i inozemne. Drugdje im se otvaraju bolje prigode i to je sada, bar po meni, glavni gospodarski problem Dubrovnika. Istini za volju, ima i svakakvih ulagača, pa i onih koji ne znaju što bi s novcem. Takvi su, čisto iz nekakvog prestiža ili taštine, voljni ulagati u Dubrovniku i zapravo se njima moramo okrenuti, kojega li apsurda!

Kad se ova mala priča o vremenu i novcu zaokruži, postavlja se i u ekonomiji vječno pitanje: Nije li bolji vrabac u ruci, negoli golub na grani? Ili, je li bolje uzeti damu ili dati mat? Kažu da je bolje dati mat, jer ono možda dama i nije. Ovdje, kod nas, problem je čini se što nemamo ni vrapca u ruci, a golub na grani nam se tek pričinjava. Na djelu je ubijanje vremena /nezaposlenost, poroci, neproduktivne političke i druge rasprave/, a to je nešto najgore što se ljudskom biću može dogoditi, kako Schopenhauer reče. Jer, najvrijedniji Božji dar upravo je vrijeme i kada s njim postupamo znalački, bit će i kamate, u ovome ili onome obliku manje.

Bajro Sarić – "Dubrovačka Republika"

31. kolovoza 2001.

Dubrovnik - Viđenja

“Plavac mali crni”, prema hrvatskim vinogradarsko-vinarskim leksikonima “najvažnija je dalmatinska sorta iz koje se proizvodi naše autohtono, najpoznatije, vatreno crno vino”. A opet, “najbolji plavci nastaju na položajima Dingač i Postup, prva hrvatska vrhunska zaštićena vina.” Zaštićenih kvalitetnih plavaca, kao što se zna, ima i drugdje, diljem našega Pelješca, ali vinogradima te sorte nije ni približno pokriven zemljišni potencijal. Štoviše, loza je na mnogim mjestima i zapuštena, jer vinogradarstvo je mukotrpan, rizičan i u postojećim tržišnim i makroekonomskim uvjetima slabo, ako je i uopće profitabilan posao. Ljudi se okreću lakšim, unosnijim poslovima, ili jednostavno zauvijek napuštaju zavičaj, ostavljajući tek neke tragove nečega “čega više ni”. I tome je tako desetljećima.

U čemu je zapravo problem? Ni mi ovdje, ali ni Hrvatska u cjelini, još uvijek nismo prepoznali svoje prirodne resurse, najjače karte za međunarodnu tržišnu utakmicu i tome prilagodili ukupnu gospodarsku, pa i socijalnu politiku. I tako na najbolji način iskoristili Božji dar, a vrhunska vina, primjerice, to svakako jesu.

Kao da se sve urotilo protiv onih koji proizvode ili kane proizvoditi, vino, voće, povrće, konfekciju, namještaj…Na cijeni nisu uopće “radnici”, stvaratelji nečeg nova, nitko ih ne podržava, ni banke, ni administracija, ni država, pa i prirodne nevolje kao da su bliže njima. Štoviše, nemaju puno ni prijatelja, jer uvijek nešto hoće, uznemiruju močvaru, “dogovoreni” slijed i redoslijed, pospanu birokraciju…O vrijednima ili o onima koji nešto hoće, nitko i ne piše, u điru su uvijek iste “face” bez boje, okusa i mirisa, ali majstori riječi i pojave. Pa neka bude i dalje tako, nekima i takvi trebaju. Ali bar da ti isti puste na miru poduzetne, hrabre i poštene.

S kakvim se mukama suočavaju vinogradari krajnjeg hrvatskog juga /a vjerojatno i drugi proizvođači/, najbolje oni znaju. Pogotovu u susretu bliske vrste s državnim i sl. ustanovama, vlašću i sl. Više i nije pitanje je li država tu zbog njih ili su oni tu zbog države. I oni, a i svi mi drugi, ovako ili onako, tu smo zbog države, nipošto ona zbog nas. Mišljenja sam da ljudima sa sela, koji tamo kane ostati, u ovome slučaju Pelješćanima /naravno i otočanima, ali i svima drugima/, treba pružiti punu potporu da se to i dogodi, od poreznih, kreditnih pa do administrativnih olakšica. Ništa nova, reklo bi se. Puno toga lijepo je i zapisano, jedini je problem što to moraju provoditi opet ljudi. A ljudi kao ljudi, osobito oni u raznim suvišnim ustanovama, tijelima, slabo znaju o čemu je uopće riječ, još manje su voljni za potporu. Recimo “plavcu malom crnom”. A takvi odlučuju, referenti i niži službenici, opasniji su od nadređenih. Slažem se s profesorom Županovim, ako se vlast mijenja, onda trebaju otići i oni s nižih, pa i najnižih razina. A tu se ništa dogodilo nije već desetljećima. Depresivno zvuči, i neće se dogoditi, koja god nova vlast dođe. Jer svaka dođe i prođe, za učinke je nitko i ne pita, a odgovornost tu nikada nije ni stanovala. A oni koji sputavaju voljne /najčešće “mali” činovnici koji svijet rada nikad nisu ni upoznali/, osobito u ruralnim, ali gospodarski perspektivnim područjima, morali bi otići.

Lako je to izvesti, ima bezbroj primjera. Samo ako se hoće. Nešto drugo je teže izbjeći, onu podjelu na “naše” i “njihove”, za to će trebati nova desetljeća, pa i stoljeća. Jer ako je netko “naš” to će ići teško, a biti uvijek “naš” nije teško, lako se to uvježba, ima dosta primjera, tu oko nas. “Njihovima” ili drukčijima je teško, čini se i sve teže. A politika i političari trebali bi činiti da tako ne bude i samo to. Ako su tu da narod vode u blagostanje.

I u razvijenim tržišnim gospodarstvima ili državama, vlasti pružaju svekoliku makroekonomsku potporu poljodjelstvu, usklađenom regionalnom razvitku i uopće jačanju izvozne konkurentnosti “svojih” poduzeća. Poreznim olakšicama, slobodnim zonama, kamatnim subvencijama, realnim tečajem nacionalne valute, ukidanjem suvišnih administrativnih prepreka, zaštitnim cijenama i sl. Ali i uvođenjem stručnih, poduzetnih i nepotkupljivih ljudi na sva mjesta u vlasti koja imaju utjecaja na kakvoću i dinamiku gospodarskog razvitka. Pojedinci koji svojim “gafovima”  ograničavaju poduzetničke slobode ili nisu spremni za suradnički odnos, osobito s onima iz “pasivnijih” krajeva, mijenjaju se drugim, po hitnom postupku. A kod nas, mnogi poduzetnici po “hitnom postupku odustaju” kad saznaju što ih sve čeka u provedbi svojih ideja.

Ponekad se zapitam ima li ikakvog smisla sva ova moja “pisanija”? I nisam li zapravo nijemi svjedok, koji nešto piše o nečemu što se ne može ni promijeniti. Vazda je tako bilo, od kako je svijeta i vijeka i bit će, tko zna do kada. I novine žive jedan dan. Svakog čuda tri dana dosta, reklo bi se. A opet, vrijedno je truda da ova naša dubrovačka gospodarska, pa i politička svakodnevica bude i na ovaj način zabilježena. Možda se netko i zamisli, tko je u položaju da na nešto i može utjecati. Pa i da se čak pokrene, predloži nešto drugo, moguće i bolje. Ali i neka bude aktivni sudionik promjena, o kojima se toliko priča. Treba zapravo početi od sebe, da bi se tražilo i od drugoga. Ništa nije tako dobro da ne bi moglo biti bolje. Pa i ova kolumna, koja mi se već u utorak čini da je mogla biti bolja.

Bajro Sarić – "Dubrovačka Republika"

17. kolovoza 2001.

Dubrovnik - Viđenja

U džungli korupcije, mreža, zavisti, licemjerja, birokracije i na ovom dijelu hrvatskog tla, postati ili opstati kao poduzetnik, pa čak i nešto novoga izgraditi, daleko je više od “obične” pameti i volje. U ozračju koje je sve prije negoli poduzetničko /ali i to kako kome/, posljednjih mjeseci, gle čuda, oblikuju se neke nove gospodarske vizure Dubrovnika. Istini za volju, otvaraju se samo butige, café barovi, restorani, banke, uredi…Novih i originalnih poslovnih ideja još uvijek je malo i sve je to zapravo začetak nečega boljega i u dubrovačkom poduzetništvu. Ali, ipak se kreće i one koji se trse treba i s ovoga mjesta pohvaliti, ohrabriti…Pogotovu one koji su “neslužbeni” za razliku od “službenih” poduzetnika. Rijetka je i prigoda, jer materijal za pisati o lošemu  gomila se, o dobrome kopni, pa i u gospodarskoj zbilji.

I u ovome malom poduzetničkom uzletu, svakim se danom potvrđuje sve veća šteta što Grad nema ni razvojnu viziju ni standarde, a ni političke volje da ih bude. Pa i Šuica i Mikulić nisu bili u stanju pri svojoj kandidaturi ni par suvislih rečenica sklopiti o budućnosti, a nekmoli njihovoj viziji Grada kojega bi htjeli voditi. Jednostavno, nemaju je, ali nažalost ni potrebe da je imaju. Nešto drugo uvijek je važnije, dnevnopolitičke teme imaju primat i na lokalnoj razini. A ako bi i postojala jasna vizija i čvrsta pravila igre, što bi onda političari uopće radili.  Tako je bilo i u vrijeme Obuljena i Bogdanovića. Da su stari Dubrovčani tako postavljali stvari, ne bi imali ni ovo što imamo, pa ni budućnost. Ovako ispada da su oni promišljali za stoljeća unaprijed i svako vrijeme daje im za pravo. Sreća je da se i mi možemo za njih zakvačiti, inače bi ostali beznadežno visiti.

Netko će reći, čemu vizije, razvojne strategije, planovi, ovo je tržišna ekonomija i ekonomska demokracija, neka svatko čini što hoće, rizik je na njemu. Što se tu vlast ili uprava ima pačati? Po meni, Grad je sklad i ništa drugo. A tržište i profit ne jamče sklad, pogotovu ne na dulji rok. Potrebno je zaštititi postojeće prirodne, kulturne i stvorene vrijednosti, skladno uklapati nove, u interesu i Grada, građana, pa i poduzetnika. Skoro da je već i kasno, jer kuće se približavaju vrhu Petke, tu kod gospara Iva iznova nestaje jedan Dubrovnik, a kakav će novi biti sam Bog zna.

U onom “mraku”, primjerice, što se prostora tiče, ipak je razvidno bilo što je zeleno, a što crveno. A i danas se “zna” što je zeleno a što crveno, samo ne tiče se prostora. Zamislite samo situaciju /jer stanje je skoro svugdje neka pristojnija zamjenica za ono što stvarno jest, a to je opet s…./da se “dogodi” u jednom danu 30.000 turista, kuda bi s njima, njihovim vozilima…Kad nije bilo turista, čudili smo se, kad ih ima, opet se čudimo, stalno se isčuđavamo. Dakle, imamo Grad, ali ne znamo što bi s njim. Oni koji hoće, znaju i imaju, a to su poduzetnici, sputani su, ovako ili onako. Prepreke su svugdje, od dna do vrha. Svrha svake vlasti trebala bi biti blagostanje naroda. A kod nas je, kad se sve zbroji i oduzme, svrha  vlast kao takva i ništa drugo.

Gdje cvate poduzetništvo? Tamo gdje je povoljna klima ili ozračje, gdje se talent prepoznaje i uspjeh cijeni. Znam nekoliko mladih ljudi iz našega Grada koji su u “bijelom svijetu” u posljednjih nekoliko godina uspjeli u svom fahu. Ovdje ne bi ni u snu. Bar da netko o njima nešto napiše, jer imaju što za rijeti. A uspjeli su jer nisu kucali na zatvorena vrata, iako se i u tom svijetu vrata teško otvaraju. Ponekad mi se čini da bi i kultura i umjetnost, čega ima podosta ovdje, trebale pridonositi ugodnijem životnom, pa i poduzetničkom ozračju. A tu pomaka nema, jer onoga protiv čega se te duše u svojim djelima bore, zapravo je sve više…

Najvažnija je zadaća nove gradske uprave, koja god će biti, oblikovati razvojnu viziju Grada, uz stručnu potporu umnih ljudi, pri čemu mora biti ustrajna u njenoj provedbi. Gradu su potrebni vizionari, optimisti, “gušterice” koji mogu pridonijeti stvaralačkom, poduzetničkom i kulturnom ozračju, koji će zadržati darovite i ohrabrivati voljne.  Koji će primati i bar saslušati uspješne, one koji imaju svojim habitusom što reći, bez obzira gdje su sad, u Gradu ili drugdje. Potrebna su nova imena, novi ljudi, jer kad sve skupiš, u proteklom desetljeću sve se vrti oko ne više od deset, dokazano neuspješnih, ma koliko oni tvrdili da to i nije baš tako. Možda nisam ni u pravu, možda je  kritična masa zá ovu močvaru, koja je i njihovo djelo. A močvara kao močvara…Kao Süskindov “junak”, koji se probudio tek kad je golub lupio u prozorsko staklo, negdje u trećem životnom dobu.

Bajro Sarić – "Dubrovačka Republika"

12. kolovoza 2001.