Erich Fromm /1900-1980/ svakako je jedan od najvećih filozofa, sociologa i psihoanalitičara dvadesetog stoljeća. Iako je bio ljevičar, pa i marksist, i iako su neke njegove prosudbe i mišljenja u osnovi bile pogrešne, odnosno povijesno netočne i vremenski promašene, to nipošto ne umanjuje važnost njegovog ukupnog djela i njegove kritike suvremenog društva, potrošačkog mentaliteta, materijalizma i sl. Štoviše, u ovim neizvjesnim i nemirnim vremenima u kojima živimo, aktualnost Frommovih promišljanja i ocjena uzroka društvenih pojava i ljudskih karaktera iznova dobiva na važnosti i doista je teško opovrgnuti. /Bajro Sarić/
"Počevši sa njegovim prvim radom, Bijeg od slobode, Fromova djela su poznata po njegovim socijalnim i političkim komentarima, kao i filozofskim i psihološkim podvlačenjima. Njegova druga knjiga, Čovjek za sebe (Man for Himself): An Inquiry into the Psychology of Ethics iz 1947. je bila nastavak Bijega od slobode. Zajedno, te knjige su činile Frommovu teoriju o ljudskom karakteru, koja je bila prirodan izdanak Frommove teorije o ljudskoj prirodi. Frommova najpopularnija knjiga je svakako Umjeće ljubavi, internacionalni bestseler koji je rekapitulirao i dopunio teoretske principe ljudske prirode iz djela Bijega od slobode i Čovjek za sebe (Man for Himself).
U Frommovom pogledu na svijet središnja tema bila je njegova interpretacija Talmuda, koji je studirao kao mladić kod rabina J. Horowitza, a kasnije i kod rabina Salman Baruch Rabinkowa, dok je radio na doktoratu sociologije na Hajdelberškom univerzitetu. Frommov djed i dva pradjeda na očevoj strani su bili rabini, dok je majčin ujak bio poznat talmudski naučnik. Ipak, Fromm se distancirao od ortodoksnog judaizma 1926., a pridružio sekularnom shvatanju skripturalnih ideala.
Jezgra Frommove humanističke filozofije je njegova interpretacija biblijske priče o Adamovom i Evinom protjerivanju iz Rajskog vrta. Oslanjajući se na svoje znanje Talmuda, Fromm je ukazao da je uglavnom vrlina kada se može razabrati između dobra i zla, dok biblijski učenjaci uglavom smatraju Adama i Evu griješnim zbog neposlušnosti prema Bogu, tako što su zagrizli jabuku s Drveta Znanja. Ipak, napuštajući tradicionalnu religioznu ortodoksiju, Fromm je veličao ljudske vrline zbog nezavisnog djelovanja i korištenja razuma kako bi se uspostavile moralne vrline, a ne pripadanju autoritetskim moralnim vrijednostima.
Pored pojednostavljenog osuđivanja autoritetskih vrijednosti sistema, Fromm je koristio priču Adama i Eve kao alegorijsko objašnjenje ljudske biološke evolucije i egzistencijalnog straha, izjavljujući da su Adam i Eva, nakon što su jeli sa Drva Znanja, postali svjesni samih sebe kao odvojenim od prirode, ali i dio nje. Zato su se osjećali "goli" i "postiđeni": Oni su se razvili u ljudska bića, svjesni samih sebe, svoje smrtnosti i nemoći pred silama prirode i društva. Nisu više bili ujedinjeni sa svemirom (kosmosom) kao što su bili instinktivno, u praljudskom postojanju kao životinje. Po Frommu, svjesnost odvojenog ljudskog postojanja je izvor svih krivica i srama, a rješenje za ovu egzistencijalnu dihotomiju se nalazi u razvitku jedinstvene ljudske moći ljubavi i uma. Fromm je odvojio njegov koncept ljubavi od popularnog shvaćanja ljubavi u takvoj mjeri, da je njegov odnos prema ovom konceptu bio u biti paradoksalan.
Fromm je smatrao da je ljubav međusobni kreativni kapacitet, a ne emocija, i odvojio je kreativni kapacitet od onog što je smatrao raznim formama narcističkih neuroza i sado-mazohističkih tendencija, koje se obično uzimaju kao dokaz "istinite ljubavi". Fromm je zaista posmatrao iskustvo "zaljubljivanja" kao dokaz nečije nesposobnosti da razumije istinitu prirodu ljubavi koja, po njemu, uvijek ima zajedničke elemente kao što su briga, odgovornost, poštovanje i znanje. Oslanjajući se na svoje znanje o Talmudu, Fromm je isticao priču o Jonahu, koji nije htio da spasi građane Nineveha od konsekvenci njihovih grijeha, kao demonstraciju njegovog vjerovanja da su vrijednosti brige i odgovornosti uglavnom odsutne u većini ljudskih veza. Fromm je takođe tvrdio da vrlo mali broj ljudi suvremenog društva ima poštovanje prema autonomiji drugih ljudskih bića, a još manje objektivno znanje o onome što drugi ljudi iskreno žele i trebaju.
Kulminacija Frommove socijalne i političke filozofije je bila njegova knjiga Zdravo društvo, tiskana 1955., u kojoj favorizira humani, demokratski socijalizam. Oslanjajući se primarno na radove Karl Marxa, Fromm je bio prvi politički i sociološki komentator te vrste misli, koja je zagovarala ideal lične slobode, koje se češće nalazila u knjigama klasičnih liberalista. Frommova varijanta socijalizma je odbacila i zapadnjački kapitalizam i sovjetski komunizam, na koje je on gledao kao nehumane i birokratske socijalne strukture koje rezultiraju otuđivanjem pojedinaca od društva i svijeta.
Fromm je bilo vrlo aktivan u američkoj politici. Pridružio se Socijalističkoj partiji Amerike 1950-ih, i dao sve od sebe kako bi se dalo alternativno gledište na McCartizam koje je preovladavalo u to doba. Ipak, kao suosnivač SANE-a, Frommov najjači politički interes je bio međunarodni pokret za mir, boreći se protiv utrke u nuklearnom naoružavanja i američkog sudjelovanja u Vijetnamskom ratu. Nakon što je uzalud podržavao senatora Eugene McCarthyja tokom predsjedničke nominacije demokrata 1968., Fromm se manje-više povukao s američke političke scene.
Ljevičar je i humanist pod utjecajem Marxa, Freuda i frankfurtskog kruga, te kritičar suvremenog društva. Predstavnik je neopsihoanalize. Fromm se istakao kao originalni kritički interpretator Freudovih koncepcija koje su njegova druga osnovna inspiracija./hr.wikipedia.org/"
Iz Frommovog možda i najznačajnijeg djela Anatomija ljudske destruktivnosti izdvojili smo uvod pod nazivom: Instinkt i ljudske strasti.
Porast nasilja i destruktivnosti u nacionalnim i svjetskim razmjerima skrenuo je pažnju stručnjaka i javnosti uopće na teoretsko ispitivanje prirode i uzroka agresije. Ta zabrinutost ne iznenađuje; ono što iznenađuje jest činjenica da je ta preokupacija tek skorašnja, osobito imamo li na umu da je istraživač tako značajan kao što je Freud, modificirajući svoju raniju teoriju usredotočenu na seksualni poriv, već oko 1920. godine formulirao novu teoriju, u kojoj je strast za uništavanjem (»instinkt smrti«) smatrao u intenzivnosti jednakom ljubavnoj strasti (»instinkt života«, »seksualnost«). Javnost međutim i dalje shvaća frojdizam uglavnom u terminima predstavljanja libida kao čovjekove centralne strasti obuzdane jedino instinktom za samoočuvanjem.
Situacija se izmijenila tek polovinom šezdestih godina. Jedan od vjerojatnih razloga te promjene bila je činjenica da je razina nasilja i bojazni od rata širom svijeta prešla određenu granicu. Važan činilac bilo je i izdavanje nekoliko knjiga o ljudskoj agresiji, a posebno djela O agresiji Konrada Lorenza (1966). Lorenz, ugledan znanstvenik na području ponašanja životinja, a naročito riba i ptica, osmjelio se zaći na područje na kojem je imao malo iskustva i sposobnosti, na područje ljudskog ponašanja. Iako je mnogi psiholozi i neurolozi nisu prihvatili, knjiga O agresiji postala je bestseler i ostavila dubok utisak na umove velikog broja obrazovanih ljudi, od kojih su mnogi prihvatili Lorenzovo shvaćanje kao konačno rješenje problema.
Velikom uspjehu Lorenzovih ideja pridonio je i raniji rad jednog autora sasvim drugačijeg tipa — Roberta Ardreya (Afrička geneza, 1961. i Teritorijalni imperativ,1962). Ardrey, koji nije znanstvenik, već nadaren dramaturg, satkao je iz mnoštva podataka o čovjekovim počecima uvjerlljivu, iako pristranu raspravu koja bi trebala dokazati čovjekovu urođenu agresivnost. Slijedila su druga djela proučavatelja ponašanja životinja, kao što su Goli majmun Desmonda Morrisa i 0 ljubavi i mržnji Lorenzova učenika I. Eibl-Eibesfeldta.
Sva ta djela sadrže uglavnom istu tezu: čovjekovo agresivno ponašanje, koje se manifestira u ratu, zločinu, individualnim svađama i svim drugim vrstama destruktivnog i sadističkog ponašanja, proizlazi iz filogenetski programiranog, urođenog instinkta koji traži rasterećenje i čeka na povoljnu situaciju da se izrazi.
Možda je Lorenzov neoinstinktivizam bio toliko popularan ne zbog toga što su njegovi argumenti tako jaki, već zbog toga što su im ljudi bili skloni. Što bi za ljude koji se boje i osjećaju nesposobnima da promijene put koji vodi uništenju moglo biti prihvatljivije od teorije koja nas uvjerava da nasilje proizlazi iz naše životinjske prirode, iz nesavladivog nagona za agresivnošću, i da je najbolje što možemo učiniti, kako tvrdi Lorenz, da shvatimo zakon evolucije koji objašnjava moć tog nagona? Ova teorija urođene agresivnosti lako postaje ideologijom koja ublažuje strah od onog što bi se moglo dogoditi, i racionalizira naš osjećaj nemoći.
Ima i drugih razloga s kojih je pojednostavnjen odgovor instinktivističke teorije prihvatljiviji od ozbiljnog proučavanja uzroka destruktivnosti. Ono zahtijeva preispitivanje osnovnih premisa sadašnje ideologije, što nas navodi na analiziranje iracionalnosti našeg socijalnog sistema i kršenje tabua koji se skrivaju iza uzvišenih riječi kao što su »obrana«, »čast«, »rodoljublje«. Nijedan postupak kojem nedostaje dubinska analiza našeg društvenog sistema ne može otkriti razlog porasta destruktivnosti ili predložiti načine i sredstva njenog smanjivanja. Instinktivistička teorija nudi mogućnost mimoilaženja teškog zadatka takve analize. Ona podrazumijeva ovo: ako već moramo izginuti, bar ćemo izginuti uvjereni da nam je tu sudbinu nametnula naša priroda i shvaćajući zašto se sve moralo dogoditi baš tako kako se dogodilo.
S obzirom na sadašnju podjelu shvaćanja u psihologiji kritiku Lorenzove teorije ljudske agresije naći ćemo u drugoj dominantnoj teoriji u psihologiji, tj. ubiheviorizm u. Suprotno instinktivizmu, biheviorističku teoriju ne zanimaju subjektivni činioci koji tjeraju čovjeka na određen način ponašanja; nju ne zanima što on osjeća već kako se ponaša i koji društveni uvjeti oblikuju takvo ponašanje.
Tek dvadesetih godina fokus u psihologiji radikalno se pomakao s osjećaja na ponašanje; od tada su osjećaja i strasti izbačeni s područja psihologije kao nevažne činjenice, barem s naučnog stajališta. Predmet proučavanja dominantne škole u psihologiji postalo je ponašanje, a ne čovjek koji se ponaša; »nauka o psihi« pretvorena je u nauku o izgradnji ponašanja životinja i ljudi. Taj pravac dosegao je svoj vrhunac u Skinnerovom neobiheviorizmu, koji je danas najprihvaćenija psihološka teorija na sveučilištima Sjedinjenih Američkih Država.
Razlog te preobrazbe u psihologiji lako je pronaći. Na onog tko proučava čovjeka, više nego na bilo kojeg znanstvenika, utječe društvo u kojem živi. To je tako ne samo zato što su način na koji on misli, pitanja koja postavlja i njegovi interesi djelomično društveno određeni kao u prirodnim naukama, već je u njegovom slučaju i njegov predmet, čovjek, društveno određen. Kada psiholog govori o čovjeku, njegov model je zasnovan na ljudima oko njega — a najviše na njemu samom. U suvremenom industrijskom društvu ljudi su racionalno orijentirani, malo osjećaju i smatraju svoje osjećaje i osjećaje psihologa beskorisnim opterećenjem. Bihevioristička teorija im veoma odgovara.
Sadašnja alternativa između instinktivizma i biheviorizma nije povoljna za teorijski napredak. Obje pozicije omogućuju samo jedno objašnjenje ovisno o dogmatskim predrasudama, što zahtijeva od istraživača da činjenice svrsta u jednu ili u drugu teoriju.
Da li smo uistinu suočeni s izborom: instinktivistička ili bihevioristička teorija? Jesmo li prisiljeni birati između Lorenza ili Skinnera; ne postoje li druge mogućnosti? Ova knjiga tvrdi da postoji druga mogućnost i ispituje u čemu se ona sastoji.
Kod čovjeka moramo razlikovati dvije potpuno različite vrste agresije. Prva, koju dijeli sa svim životinjama, filogenetski je programiran impuls za napad (ili bijeg) kada su vitalni životni interesi ugroženi. Ova defenzivna »benigna« agresija nužna je za opstanak jedinke i vrste, biološki je prilagodljiva i nestaje kad i njen uzrok. Druga vrsta, »maligna« agresija, tj. destruktivnost i okrutnost, specifična je za čovjeka i gotovo je ne nalazimo kod sisavaca; nije filogenetski programirana i nije biološki prilagodljiva; nema svrhe, zadovoljstvo nalazi u pohotnosti. Sve prijašnje diskusije o tom problemu uglavnom su bezvrijedne jer ne prave razliku između tih vrsta agresije, od kojih svaka ima različite izvore i različita svojstva.
Defenzivna agresija je stvarno dio ljudske prirode, iako nije i urođeni instinkt, kako je prije određivana. Kada Lorenz govori o agresiji kao obrani, njegove pretpostavke o agresivnom instinktu su opravdane (iako teorija o elementu spontanosti i samoobnavljanja ostaje nedokazana). Ali on tu ne staje. Pomoću nekoliko vještih postavki zaključuje dasva ljudska agresija, uključujući strast za ubijanjem i mučenjem, proizlazi iz biološki determinirane agresije, preobražene zbog djelovanja određenih faktora, iz benigne u destruktivnu. No, toliko empirijskih podataka govori protiv te hipoteze, da je čine gotovo neodrživom. Proučavanje životinja pokazuje da sisavci — a naročito primati — iako prilično defenzivno agresivni, nisu ubojice ni mučitelji. Paleontologija, antropologija i historija pružaju dovoljno dokaza protiv instinktivističke teze: (1) ljudske grupe se toliko razlikuju s obzirom na stupanj destruktivnosti da se ta činjenica jedva može objasniti, destruktivnošću i okrutnošću kao urođenim osobinama; (2) razni stupnjevi destruktivnosti su u korelaciji s drugim fizičkim faktorima i razlikama u odgovarajućim socijalnim strukturama i (3) stupanj destruktivnosti raste s većim razvitkom civilizacije, a ne obrnuto. Uistinu, prikaz urođene destruktivnosti odgovara historiji mnogo više nego prethistoriji. Kad bi čovjek posjedovao samo biološki prilagodljivu agresiju koju dijeli sa svojim životinjskim precima, bio bi relativno miroljubivo biće; kad bi čimpanze imale psihologe, agresivnost za njih ne bi predstavljala problem o kojem bi pisale knjige.
Ipak, čovjek se razlikuje od životinja po tome što je ubojica; on je jedini primat koji ubija i muči članove svoje vrste bez razloga, bilo bioloških bilo ekonomskih, i pri tome osjeća zadovoljstvo. Ta biološki neprilagodljiva i nefilogenetski programirana »maligna« agresija sačinjava bit problema i opasnost po održanje čovjeka kao vrste. Cilj je ove knjige analiza prirode i uvjeta te destruktivne agresije. Razlika između benignodefenzivne i maligno-destruktivne agresije zahtijeva daljnje bitno razlikovanje između instinkta i karaktera ili, točnije, između poriva ukorijenjenih u čovjekovim fiziološkim potrebama (organski porivi) i specifično ljudskih strasti ukorijenjenih u karakteru (»u karakteru ukorijenjene« ili »ljudske strasti«). Ljudi se razlikuju s obzirom na strasti kojima je funkcija zadovoljenje egzistencijalnih potreba. Kakve god te potrebe bile, one moraju biti zadovoljene da bi čovjek mogao normalno funkcionirati, isto kao što njegovi organski porivi moraju biti zadovoljeni da bi mogao živjeti. Na primjer: čovjek može biti gonjen ljubavlju ili strašću za uništenjem; u oba slučaja on zadovoljava jednu od svojih egzistencijalnih potreba: potrebu da »utječe« ili da »pokreće nešto« (»da ostavi trag«). Da li je čovjekova dominantna strast ljubav ili destruktivnost, ovisi u velikoj mjeri o socijalnim prilikama. Te prilike, međutim, djeluju povezano s čovjekovom biološki determiniranom egzistencijalnom situacijom i potrebama koje iz nje izviru, a ne s beskrajno promjenljivom, neizdiferenciranom psihom, kako to environmentalistička teorija pretpostavlja.
Kada, međutim, želimo saznati kakvi su uvjeti ljudske egzistencije, moramo se dalje pitati: kakva je čovjekova priroda? Što je to što ga čini čovjekom? Nepotrebno je reći da sadašnja klima u društvenim naukama nije sklona diskusijama ove vrste. Ti se problemi smatraju predmetom filozofije i religije; u okviru poziti¬ vističke misli oni se tretiraju kao potpuno subjektivna razmatranja bez ikakvih prava na objektivnu valjanost. Kako bi bilo nepovoljno sada anticipirati kompleksni argument o podacima koje ću kasnije iznijeti, zadovoljit ću se jednom primjedbom. Ti problemi bit će ovdje tretirani sa socijalno-biološkog stajališta. Osnovna premisa je: kako se čovjek kaohomo sapiens može definirati anatomijski, neurološki i fiziološki, morali bismo ga moći definirati i s obzirom na fizičke faktore kao biće čije psihičke potrebe odgovaraju njegovoj specifičnoj psihofizičkoj konstituciji. Da svi instinkti proizlaze iz te konstitucije, uglavnom je prihvaćeno gledište; želim pokazati da su njegove neinstinktivne strasti, u karakteru uvriježene strasti, također rezultat biološke konstitucije.
Ta teorijska osnova otvara mogućnost podrobne diskusije o raznim oblicima u karakteru uvriježene, maligne agresije, naročito sadizma — strasti za neograničenom moći nad drugim osjećajnim bićem — i nekrofilije — strasti za uništavanjem života i privlačnosti svega što je mrtvo, što se raspada i što je čisto mehaničko. Razumijevanje tih karakternih struktura bit će, nadam se, olakšano analiziranjem karaktera nekoliko dobro poznatih sadista i destruktivnih ličnosti iz nedavne prošlosti: Staljina, Himmlera, Hitlera.
Pošto smo ukratko prikazali put kojim ćemo ići, možda će biti korisno skrenuti pažnju, makar samo na kratko, na osnovne premise i zaključke na koje će čitalac naići u kasnijim poglavljima: (1) neće nas interesirati ponašanje odvojeno od čovjeka; proučavat ćemo ljudske nagone bez obzira na to da li su izraženi u trenutačno zamjetljivom ponašanju. To znači da ćemo s obzirom na fenomen agresije proučavati porijeklo i intenzitet agresivnih impulsa i neagresivnog ponašanja neovisno o motivaciji; (2) ti impulsi mogu biti svjesni, iako su češće nesvjesni; (3) oni su uglavnom integrirani u stabilne strukture karaktera; (4) u nešto općenitijoj formulaciji ova studija zasniva se na teoriji psihoanalize. Iz toga slijedi da je metoda koju ćemo upotrebljavati psihoanalitička metoda otkrivanja nesvjesne unutrašnje stvarnosti interpretiranjem primjetljivih i često naizgled nevažnih podataka. Ipak, pojam »psihoanaliza« ne upotrebljava se u odnosu na klasičnu teoriju, već na modificiranu varijantu te teorije. O ključnim aspektima te revizije bit će govora kasnije; želio bih samo istaći da nije riječ o psihoanalizi baziranoj na teoriji libida, čime se izbjegavaju instinktivistička shvaćanja koja se u Freudo- voj teoriji obično smatraju centralnim.
Međutim poistovjećivanje Freudove teorije s instinktivizmom i dalje je vrlo otvoreno sumnji. Freud je u stvari bio prvi moderni psiholog koji je, suprotno od dominantne težnje, proučavao čitavo područje ljudskih strasti — ljubav, mržnju, ambiciju, pohlepu, ljubomoru, zavist; strasti o kojima su ranije raspravljali jedino dramatičari i romanopisci (zahvaljujući njemu) postale su predmetom naučnog istraživanja. Ovo možda objašnjava zašto su umjetnici mnogo bolje i s većim razumijevanjem prihvatili njegov rad nego psihijatri i psiholozi — barem do vremena dok njegova metoda nije postala instrumentom za zadovoljavanje sve većih zahtjeva za psihoterapijom. Umjetnici su smatrali da je Freud bio prvi znanstvenik koji se bavio njihovim predmetom, tj. čovjekovom »dušom«, u njenim najtajanstvenijim i suptilnim manifestacijama. Nadrealizam je najbolje odrazio taj utjecaj Freuda na umjetničku misao. Suprotno od starijih umjetničkih oblika nadrealizam je odbacio »stvarnost« kao irelevantnu; nije ga interesiralo ponašanje — značajan je bio samo subjektivni doživljaj, te je bilo logično da Freudova interpretacija snova postane jedan od najvažnijih utjecaja u njegovom razvitku.
Freud nije mogao a da ne zamisli svoja nova otkrića u pojmovima i terminologiji svojeg vlastitog vremena. Ne oslobodivši se nikada materijalizma svojih učitelja, morao je, da tako kažemo, pronaći način da prikrije ljudske strasti, prikazujući ih kao rezultate instinkta. On je to učinio briljantno teoretskim tour deforce; uveličao je pojam seksualnosti (libido) do te mjere da se moglo razumjeti da sve ljudske strasti (osim samoočuvanja) proizlaze iz jednog instinkta. Ljubav, mržnja, pohlepa, taština, škrtost, ambicija, ljubomora, okrutnost, nježnost strpani su zajedno u ovu shemu i teoretski se smatraju sublimacijama ili reakcijskim formacijama protiv raznih manifestacija narcisoidnog, oralnog, analnog i genitalnog libida.
U drugom dijelu svoga rada Freud se ipak pokušao osloboditi te sheme predstavljajući novu teoriju, što je bio značajan korak naprijed prema shvaćanju destruktivnosti. On je shvatio da životom ne upravljaju dva egoistična nagona, nagon za hranom i nagon za seksom, već dvije strasti — za ljubavlju i za uništavanjem — koje nemaju ulogu fizičkog održavanja u smislu u kojem to imaju glad i seksualnost. I dalje vezan svojim teoretskim premisama, on ih je nazvao »instinktom života« i »instinktom smrti« pridavši tako ljudskoj destruktivnosti dostojanstvo jedne od osnovnih čovjekovih strasti.
Ova studija oslobađa strasti kao što su težnja za ljubavlju, za slobodom, kao i nagon za uništenjem, za mučenjem, za vlašću od podložnosti njihove nametnute veze s instinktima. Instinkti su često prirodne kategorije, dok su strasti uvriježene u karakteru sociobiološko-historijske kategorije. Iako nisu neposredno pove¬ zane s fizičkim opstankom, te strasti su snažne — često čak snažnije od instinkta. One sačinjavaju osnovu čovjekovih interesa u životu, sav njegov entuzijazam, uzbuđenje; one su tvar iz koje su napravljeni ne samo njegovi snovi već i umjetnost, religija, mit, drama — sve što čini život vrijednim. Čovjek ne može živjeti kao objekt, kao kocka bačena iz (kupe; on teško pati kada mu je život reduciran na nivo stroja za hranjenje ili razmnožavanje, čak ako i ima svu sigurnost koju želi. Čovjek traži dramatičnost i uzbuđenje; kada ne nalazi zadovoljstvo na višem nivou, stvara za sebe dramu destrukcije.
Današnje mišljenje podržava aiksiom da motivacija može biti intenzivna samo kada služi organskim fizičkim potrebama, tj. da samo instinkti mogu imati intenzivnu motivacijsku snagu. Ako odbacimo to mehaničko, redukcionističko gledište i pođemo s holističke premise, uviđamo da čovjekove strasti treba staviti u relaciju s funkcijom koju imaju u životnom procesu čitavog organizma. Njihov intenzitet ne proizlazi iz specifičnih fizioloških potreba, već iz potrebe čitavog organizma da se održi — da napreduje i fizički i mentalno.
Ove strasti ne postaju snažne tek kad su namirene fiziološke potrebe. One su u samoj biti ljudske egzistencije; nisu neka vrsta luksuza koji možemo sebi priuštiti nakon što su »osnovne«, niže potrebe zadovoljene. Ljudi su izvršavali samoubojstva jer nisu mogli ostvariti svoje strasti za ljubavlju. Slučajevi samoubojstva zbog seksualnog nezadovoljstva gotovo ne postoje. Ove neinstinktivne strasti uzbuđuju čovjeka, tjeraju ga naprijed, čine život vrijednim; von Holbach, filozof francuskog prosvjetiteljstva, jednom je rekao: »Un homme sans passions et desires cesserait d'etre un homme« (»Čovjek bez strasti i čežnji prestao bi biti čovjek«), (P. H. D. d'Holbach, 1922). One su tako intenzivne upravo zato što čovjek bez njih ne bi bio čovjek.
Ljudske strasti čine od običnog čovjeka heroja, biče koje unatoč ogromnim poteškoćama pokušava naći smisao života. On sam želi biti stvaralac, da bi prenio svoje nedovršeno stanje u jedno s ciljem i smislom koje če mu dopustiti postizanje određenog stupnja integracije. Čovjekove strasti nisu banalni psihološki kompleksi za koje možemo tražiti objašnjenje u traumama iz djetinjstva. Možemo ih objasniti samo ako izađemo iz oblasti redukcio- nističke psihologije i ako ih vidimo onakvim kakve one u stvari jesu: čovjekov pokušaj da shvati smisao života, da doživi najviši
stupanj intenzivnosti i snage koji može (ili vjeruje da može) postići u određenim uvjetima. One su njegova religija, njegov ritual, njegov kult koje mora skrivati (čak i od sebe samog) ukoliko nisu prihvaćene u njegovoj grupi.
U svakom slučaju na njega se može utjecati podmićivanjem, ucjenjivanjem, tj. vještim djelovanjem da napusti svoju »religiju« i da prihvati opći kult ne-ličnosti, robota. Ali to ga lišava najvrednijeg što ima: da bude čovjek, a ne stvar.
Činjenica je da se sve ljudske strasti, i »dobre« i »zle«, mogu shvatiti kao čovjekov pokušaj da nađe nekakav smisao u životu. Preobrazba je moguća samo ako je on u stanju »preobraziti sebe«, na nov način tražiti smisao života mobilizirajući strasti koje unapređuju život i tako doživljavajući osjećaj vitalnosti i integracije superioran prethodnome. Ako se to ne dogodi, on može biti pripitomljen, ali ne i izliječen. Iako strasti koje unapređuju život vode većem osjećaju snage, radosti, integracije i vitalnosti nego destruktivnost i okrutnost, i ove druge su moguća reakcija na probleme ljudske egzistencije, čak je i najveći sadist ljudsko biće u istoj mjeri kao i svetac. Možemo ga smatrati izopačenim, bo¬ lesnim bićem, kojem nije uspjelo naći bolji odgovor na izazov vlastitog postojanja kao ljudskog bića, što je i točno; možemo ga nazvati i čovjekom koji je izabrao krivi put ka svom spasenju.
Ova razmatranja ni u kom slučaju ne znače da destruktivnost i okrutnost nisu zle i pokvarene; one samo podrazumijevaju da su mane nešto ljudsko. One jesu destruktivne za život, za tijelo, za duh, destruktivne ne samo za žrtvu već i za uništavatelja samog. One sačinjavaju paradoks: prikazuju život okrenut protiv
sebe samog u nastojanju da se nađe njegov smisao.One su jedina prava nastranost. Shvatiti ih ne znači i ispričati ih. Ali dok ih ne shvatimo, ne možemo spoznati kako mogu biti smanjene i koji činioci utječu na njihov porast.
Takvo razumijevanje je naročito važno danas kada se osjetljivost prema destruktivnosti-okrutnosti naglo smanjuje, a nekrofilija, privlačnost svega što je mrtvo, što se raspada, što nema u sebi života, što je mehaničko, raste svugdje u našem kibernetičkom industrijskom društvu. Duh nekrofilije po prvi put je izrazio u literarnom obliku F. T. Marinetti u svom Futurističkom Manifestu1909. Ista sklonost primjećuje se u većem dijelu slikarstva i literature posljednjih desetljeća koji izražava posebno divljenje svemu što se raspada, što je neživo, destruktivno i mehaničko. Falangistički moto »Živjela smrt« prijeti da postane trajno pravilo društva u kojem osvajanje prirode strojevima sačinjava srž napretka, gdje čovjek postaje samo privjesak stroju.
Ova studija nastoji razjasniti prirodu te nekrofilijske strasti i društvene prilike koje je učvršćuju. Zaključak je slijedeći: pomoć u nekom širem smislu mogu donijeti samo radikalne promjene u našoj socijalnoj i političkoj strukturi koje bi povratile čovjeku njegovu najvišu ulogu u društvu. Traženje »zakona i reda« (umjesto života i strukture) i oštrijeg kažnjavanja kriminalaca, kao i opterećenost nasiljem i destruktivnošću među nekim »revolucionarima«, samo su daljnji primjeri snažne privlačnosti nekrofilije u današnjem svijetu. Treba stvoriti uvjete koji bi razvitak čovjeka, tog nedovršenog i nekompletnog stvora — jedinstvenog u prirodi, smatrali najvažnijim ciljem svih društvenih tvorevina. Istinska sloboda i nezavisnost i kraj svim vrstama eksploatacijske vlasti jesu preduvjeti da se pokrene ljubav prema životu, koja jedina može poraziti ljubav prema smrti."
18. rujna 2010.
U ovom tekstu ćemo pokušati da podsjetimo kako ramazanu vratiti njegovo pravo mjesto. Ramazan nije veselje koje se proslavlja kao što nije ni mjesec natjecanja u spremanju istočnjačke ili zapadnjačke hrane, niti mjesec prejedanja. Ramazan je mjesec ibadeta, pokornosti Allahu u svakom trenutku. Ramazan je mjesec posta tj. sustezanja od svih grijeha, mjesec približavanja Allahu, subhanehu ve te'ala, svim vrstama pokornosti, jer naš Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, kaže: ''Ko isposti ramazan vjerujući iskreno, biće mu oprošteni dotadašnji grijesi.'' Ramazan je, dakle, mjesec činjenja dobrih djela i mjesec udaljavanja od svih grijeha. To je mjesec bereketa kao što reče Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem: ''Došao vam je mjesec ramazan, mjesec bereketa, u kom Allah spušta Svoju milost.'' Kada nam se najavi neki nama drag gost, mi u svojim kućama sve učinimo da ga što bolje dočekamo. Kada našu zemlju posjeti neka velika delegacija iz svijeta, sva sredstva informisanja se dignu na noge, svi panoi u gradovima se izlijepe slikama tih ljudi i riječima dobrodošlice.
A kako je kada dočekujemo mjesec koji je cio dobro i cio bereket. Mjesec u kome je spušten Kur'an, u kome ima jedna noć bolja od hiljadu mjeseci. Moramo zastati malo i razmisliti o svemu što se događa u našim domovima pred sami ramazan. Moramo pripremiti svoje domove za doček ovog plemenitog mjeseca, moramo pripremiti djecu za doček mjeseca Kur'ana. Učinićemo to nabavivši i čitajući knjige i slušajući kasete koje govore o ovom velikom mjesecu. Knjige koje govore o tome kako je postio Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem , podučavanje djece ako im je to prvi post u životu. Treba ih opominjati i stalno im pričati o dobrotama ramazana, da je on mjesec ibadeta, a ne mjesec jela, pića, spavanja i prejedanja. Treba ih od malena učiti da ramazan nije mjesec rasipanja imetka u trgovini, kao što se to radi u nekim porodicama koje su zaboravile pravi značaj i cilj posta. Zbog toga svaki pojedinac treba da se spremi za doček ramazana, da poveća i učesti svoje ibadete, a što više smanji loše navike koje ima pri sebi. Zar početak ramazana nije najbolja prilika da ostaviš pušenje i da svoje slobodno vrijeme iskoristiš u neki hajr, a ne da ga provedeš gledajući sapunice na TV-u. Ovo ti je najbolja prilika da se vratiš Allahu, da Mu se pokaješ za grijehe i približiš dobrim djelima. Cijela porodica treba iskoristiti ramazan za zbližavanje, druženje, zajedničke halke Kur'ana i zajedničko klanjanje nafila. Otac kao glava porodice mora biti prvi koji će činiti najviše ibadeta i podsticati ostale da to čine. On će porodicu podsticati na klanjanje namaza u džematu, na što češće učenje Kur'ana napamet i gledajući. Neka ramazan bude prilika da u muslimanskim kućama zavlada harmonija i lijep odnos među ukućanima. Neka ramazan bude mjesec ostavljanja svih ružnih običaja (psovki, bahatog ponašanja i sl.). Neka to bude mjesec udjeljivanja na Allahovom putu saosjećajući i pomažući one kojima je pomoć potrebna. To je kod Allaha bolje nego trošenje novca u kupovinu stvari koje nam možda nikad neće ni trebati.
22. kolovoza 2010.
www.el-asr.com
