A što je uopće grad, kao jedinica lokalne samouprave, barem zakonski? Grad je svako mjesto koje ima više od 10.000 stanovnika, a predstavlja urbanu, povijesnu, prirodnu, gospodarsku i društvenu cjelinu. U sastav grada uključena su i prigradska naselja koja s gradskim naseljem čine gospodarsku i društvenu cjelinu te su s njim povezana dnevnim migracijskim kretanjima i svakodnevnim potrebama stanovništva. Tako je Grad Dubrovnik i Grad, ali i Sustjepan, Komolac, Mokošica, Zaton, Orašac, Trsteno, Brsečine, i Gornja sela, i Lopud i Šipan i Koločep…
Čime bi se grad trebao baviti u svom samoupravnom djelokrugu? Uređenjem naselja i stanovanjem, prostornim i urbanističkim planiranjem, komunalnim djelatnostima, brigom o djeci, socijalnom skrbi, primarnom zdravstvenom zaštitom, odgojem i osnovnim obrazovanjem, kulturnom, tjelesnom kulturom i športom, zaštitom potrošača, zaštitom i unapređenjem prirodnog okoliša, protupožarnom i civilnom zaštitom.
Koliko su se dosadašnji gradonačelnici i gradske uprave uspješno nosile s navedenim djelokrugom, vidi se iz priloženog. Nema se tu što dodati ni oduzeti, ako se otresemo emocija, predrasuda i zabluda. Slavni Dubrovnik nikada nije niže pao i postavlja se samo pitanje jesmo li tresnuli o dno ili ćemo tek tresnuti. Onima koje osobno ili privatno pretpostavljaju općem ili javnom slika će imati svjetlije tonove i vice versa. Takvi vide “golim” okom što većina /koja i ne izlazi na izbore/ ne vidi.
I u “mraku” i po “danju” /i onda i sada/ našim gradonačelnicima i upravi nisu se milili obični svakodnevni gradski problemi, poput prometa, komunalija, dječjih vrtića, skrbi o ljudima s dodatnim potrebama, ekologije, urbanog sklada. Osim ako ne zadiru u njihove interese i grupacije kojoj pripadaju. Zanimljivije su im /ali i profitabilne/ pretvorbeno-privatizacijske rabote, sinekure po raznim odborima, namještanje poslova i natječaja, medijska zastupljenost…A tako jednostavni problemi, poput kučaka i mačaka, ili recimo javne rasvjete od Kompasa do Neptuna, javnog zelenila i sl. ne rješavaju se već desetljećima. Toga ima koliko god hoćete, na svakom koraku. Govoriti ili pisati o činjenicama i istinama zasad je još uvijek hrabar čin, takvi nisu “popularni”, čudni neki ljudi, koji uvijek nešto “laprdaju”. Tamo gdje je hrabrost najveća vrlina, s demokracijom nešto nije u redu.
I sad se našim građanima nameću lažne dvojbe. Oni koji nemaju što ponuditi, a još manje mogu ostvariti /jer nemaju ni volje ni znanja/ provjeravaju koja je lista hrvatskija, je li onaj na petnaestom mjestu komunjara, ustaša, jugoslaven, desničar, ljevičar i tko zna što. Muke su onih drugih, poštenih, voljnih, stručnih i uspjesima dokazanih što nude rješenja za naše lokalne, svakodnevne probleme, od komunalija do urbanizma, socijalne skrbi, pa zašto ne i kad je riječ o kapitalu Grada. Siromašan Grad nikome ne treba, najmanje njegovim građanima. Ono što se može učiniti za dio biračkog tijela nije privlačno. A ono što se uopće ne može ostvariti, donosi glasove onima koji obećavaju. U razvijenim demokracijama ugled i kredibilitet teško se stječe, a ipak se može izgubiti u jednom danu. Ovdje, kod nas važno je kako netko priča, a kredibilitet, kojega ionako nikada nije ni imao, uopće nije važan. Bit ću otvoren, većina kandidata za gradonačelnika nemaju ni kredibiliteta, ni vizije. Jednostavno, riječ je o potrošenim i dokazano neuspješnim ljudima. Samo, kako je demokracija, to trebaju potvrditi /protivljenjem/ i birači. I imat ćemo vlast kakvu zaslužujemo.
Ako ste zamjetili, čvrsto zastupam stav da nije važno tko govori, nego što govori. Tako je to u ekonomiji. U politici baš uvijek i nije. Kad se zaokruži što su sve neki kandidati govorili u ovoj predizbornoj kampanji, doista je važno znati tko su oni, a nipošto što nude.
Ponovit ću frazu /ponavljanje je, po Gustavu Le Bonu, važan predizborni adut/ da su ovo lokalni, a ne opći izbori. Tko hoće to razumjeti, razumjet će, tko neće, pomoći mu se ne može. Onima koji ne kane izaći na izbore, iz nekih svojih ili općih razloga, treba reći da time samo gube. Nisu oni nikakvi pobjednici i nije to ni za kakvu hvalu. Time pristaju na status quo, koji se može i dalje samo pogoršavati. Tada promjena biti neće, a autokracije i revanšizma bit će napretek, ovaj put na gradskoj razini. Nekima i to odgovara, taj vaš neizlazak. Ali, ipak sam uvjerenja da status quo odgovara neznatnoj manjini, koja doduše galamom ponekad i nadjača racionalnu većinu.
A Gradu vapi za promjenama, temeljitim, od ljudi i stranaka koji su ga dosad vodili /i opet hoće/ do gospodarske slike. Potrebni su nam novi projekti i novi ljudi, po mogućnosti mlađi, koji će razumijeti Grad i građane i pokrenuti silan potencijal. Svakome je prosuditi po svojoj svijesti i savjesti i zaokružiti “optimalan” broj. Vjerujem da će razum, toliko važan u lokalnim izborima /za razliku od nacionalnih/ odnijeti pobjedu nad krivim predodžbama. Ali i za takvu pobjedu potrebno je biti u igri, s glasačkim listićem.
I to je sva poruka jednog iz “zločinačke” Dubrovačke Republike, kako reče ne tako davno “pričuvni” kolumnist /do izbora/ raskošnog lokalnog lista. Vidi se da je razumio Le Bona, uvijek aktualnog gurua psihologije skupina. Nije i jedini, ali bit će žalosno ako se Le Bonu da za pravo.
8. rujna 2001.
