Bez povratka otišao je i jedan od posljednjih, ali svakako spiritus movens "Dubrovačkih trubadura" Marko Brešković. Otkazalo je srce uvijek vedrog, optimističnog i osebujnog Marka. Nestao je zauvijek još jedan komadić onog sve manje prepoznatljivog dubrovačkog identiteta, onog gradskog, tako posebnog, sa svim svojim vrlinama i manama, za kojim, unatoč svega ipak treba žaliti, ako znamo kakvi smo i što smo danas. Kad se čovjek prisjeti Marka i "Dubrovačkih trubadura", od prije četrdesetak godina, tih taktova, pjesme, stihova, ondašnje čeljadi, ozračja i navika, unatoč i ondašnjim jadima i mukama, koji su inače sudba čovjekova stalna, sve se to lakše podnosilo, jer duh je onda uvijek izlazio kao pobjednik s materijom, duh nas je s Markom, trubadurima i sličnim povezivao, davao nam smisao življenja. Sve je onda, tih šezdesetih, pa i sedamdesetih godina prošlog vijeka tu po Gradu bilo nekako životnije, veselije, komotnije i samo nas smrt, poput Markove, podsjeti na sve to, a možda je bolje da nije tako.

Bajro Sarić