Godina je dana protekla od izbora Andra Vlahušića za novog dubrovačkog gradonačelnika. Gradsko vijeće i uprava pod njegovom "palicom" i pod nadzorom takozvane lijeve koalicije /SDP-HNS-HSLS-HSU-NL Pera Vićana/ ustrojeni su nešto kasnije. Makar je još uvijek prerano za posve objektivne prosudbe o novoj gradskoj vlasti, čini se da je ona još u eksperimentalnoj fazi, s pokojim dobrim, ali i lošim potezima. Pozitivno je što je sklona ispraviti dio tih loših poteza i procjena. Treba joj se i priznati da je zatekla prilično loš financijski položaj, koji više ne može servisirati nabujalu gradsku upravu, kulturne i društvene ustanove i programe i da je sadašnji Dubrovnik, što zbog globalne recesije, ali što i zbog nekih naših već višedesetljetnih svađa i podmetanja, nepotrebnih politizacija i ustupaka, pao na vrlo niske grane. Očito je da sadašnja vladajuća koalicija, zbog odnosa unutar nje same, ali i zbog kojekakvih kalkulacija i mešetarenja u kadroviranju po ustanovama i poduzetnicima u većinskom gradskom vlasništvu, nema tu snagu i pamet za duboke promjene i ponovni uzlet Grada, a i neki dokazano neuspješni ostali su na svojim položajima. Grad ni dalje, ni nakon svega, nema jasnu i čvrstu dugoročnu razvojnu viziju, sporo se prilagođava novim političkim, makroekonomskim i tržišnim okolnostima, koliko je to u njegovoj nadležnosti, poduzetničko ozračje je mutno i sve se nešto čeka od nekoga. Ni toliko obećana transparentnost i učinkovitost rada gradske uprave nije uspostavljena. Novi pravni ustroj lokalne samouprave, s neposrednim izborom gradonačelnika, dakle izvršne vlasti, bez Poglavarstva, kao korisnog korektiva, pokazao se vrlo lošim, što sam odavno i pretpostavio i suzio je prostore demokracije. Čovjek i magarac ipak više znaju od samog čovjeka, makar je i veliko pitanje koliko smo zreli za istinsku političku demokraciju i koliko nam je uopće mila. Meni se čini da bi trebalo ići sve puno brže, učinkovitije i beskompromisno, ali za takvo što, u moru problema i prioriteta, odvojiti bitno od nebitnog, tekuće od dugoročnog i trajnog, ne rasipati energiju na svašta, jer sve se ne može i neće nikad riješiti, a ne može se na svaku lavež obazirati, jer se tako nikad neće stići do cilja, negdje pročitah.

Bajro Sarić