Niti jedna gradska vlast, a teško da će i ova predvođena Vlahušićem, stati na kraj dubrovačkim taksistima. Najvažniji dokument u toj važnoj problematici, važnoj i za stanovnike ovoga Grada, ali i za dojam o turističkoj slici, pa i elementarnoj kulturi, Odluka o taxi prijevozu, više puta je mijenjana, usklađivanja, dopunjavana, ali se na terenu tek djelomice provodi, sa svim negativnim posljedicama na kakvoću i cijenu te usluge. Makar su kriteriji za dodjelu koncesije za taxi prijevoz precizni, primjerice o urednosti, kakvoći i boji vozila, taxi stajalištima i sl.oni se jednostavno ne provode. Primjerice, odavno su taxi vozila trebala biti bijele boje, odavno su utvrđeni standardi urednosti i ponašanja taxi vozača, međutim svi rokovi su probijeni, a stanje, nažalost ne samo u taxi službi, nego i u ugostiteljskim uslugama, buticima, organizaciji i kakvoći izleta morem i priobaljem, privatnoom iznajmljivanju i sl. sve je prije negoli dostojno dubrovačkog turističkog branda. Nema se ništa drugo nego za zaključiti da u tim segmentima gradska uprava, pa i nadležne državne inspekcijske službe i policija naprosto ne funkcioniraju, što iz straha pred jačim, što zbog korupcije, a ponajviše zbog "naših" i "njihovih". A čini se da i nema neke prevelike volje da se uspostavi red, zna se koliko taksista i s kakvim preduvjetima može biti /negdje oko 120/, ne može to biti područje takozvanog slobodnog tržišta i ne može svatko raditi što mu je volja, čak i ako ima neke zasluge, primjerice u Domovinskom ratu i nedopustiv je taj nasilni gard, odnosno pravo jačega s kojim smo suočeni. Oni koji su dobili povjerenje voditi ovaj Grad, dobili su ga da budu jednaki prema svima, znali su i sami da za takvo što treba imati i znanja i hrabrosti i da konačno ovaj, kako se često kaže biser hrvatskog Jadrana, bar tamo za što su nadležni, takvim i učine. Ako to nisu u stanju, zbog odnosa političkih snaga, minimum je da to i priznaju. Ali očekivati da će s ovakvim pristupom Dubrovnik postati ekskluzivno turističko odredište, čista je iluzija, ma koliko marketing i takozvani PR /public relation/ sve omotao u blještavi "celofan" ili neku skladnu priču. Ovi novi turisti i izletnici, zahvaljujući suvremenim informacijsko-komunikacijskim tehnologijama suviše nas dobro poznaju i sve je manje mogućnosti za prevariti ih. Kad se sav taj mozaik naših površnosti i bezidejnosti sklopi u jednu cjelinu, nije ni za čuditi koliko nam je bijedna dnevna potrošnja po turistu ili izletniku i koliko su jadni rezultati poslovanja i financijski položaj turističkih i na njih naslonjenih ostalih poduzetnika, pa dalje gradskog proračuna, komunalne infrastrukture i sl. A mi i dalje pričamo li pričamo o našim neprolaznim ljepotama, o inferiornim susjedima i ništa drugo nego se gušimo u svakidašnjici trica i kućina, mlaćenju prazne slabe, površnostima. Pitanje je samo dokad..

Bajro Sarić