Nota bene

Foto: Željko Tutnjević - www.dubrovacki.hr

Nije nimalo lako s ovom sekcijom "Novitati". Tema i informacija, osim onih tamnih i najtamnijih, prepuno je, uostalom takva nam je svakidašnjica, što našom, što "globalnom" krivnjom. Loše vijesti nižu se, a dobre pritječu na "kapaljku". Jedna od potonjih je i konačno dovršenje rekonstrukcije gruške rive dužine 350 m. Time je zaustavljeno njezino urušavanje, a dobiveno je i dvadesetak vezova za turističke brodare. Radovi su potrajali nešto duže od predviđenih, nešto su i poskupjeli, ali ne treba biti zajedljiv, uvijek se radujem nečemu novome u tko zna otkad zapuštenom meni najdražem Gružu, čiji su turistički potencijali puno veći od iskorištenih. Nikad mi nije jasno zbog čega je taj dio obale u nadležnosti Dubrovačko-neretvanske županije, a ne Grada Dubrovnika, ali nekad će se valjda prihvatiti da je i to jedan apsurd u moru ostalih apsurda. Osim što mi se čini da su to male političke, točnije politikantske podjele, od kojih ne mali broj i živi i održava se na vlasti, u nedostatku ili možda ipak očekivanju pametnijeg posla. U nekom mojem /pri/viđenju sve bi to i s Gružom i Gradom trebalo ići puno brže i bolje, ali očito je da se moramo miriti i s malim stvarima i svjetlom s ulazom ili izlazom iz tunela. I pričekati da Gruž postane Monte Carlo ili tome slično, zašto ima i bolje prirodne preduvjete. A zašto već sad to tako nije, odnekud zvuči poznato?

Bajro Sarić

Neću ništa prejudicirati, možda će ti mladi ugostitelji Davor Bender i Stijepo Šanje još i bolje voditi "Festival", po meni jedini vrijedniji ugostiteljski proizvod tipa kavane i slično u povijesnoj jezgri Grada. Od interijera do usluge, sve je u "Festivalu" bilo skladno i sve spada u onaj, pomalo i romantični i nepatvoreni Dubrovnik, koji u naletu materijalnog u najgrubljem obliku - nestaje. Dosadašnji vlasnik "Festivala" Luca Gozze posve je poštivao i svoje korijene i sve ono što spada u najbolju dubrovačku tradiciju i klonio se svakih improvizacija. Da se razumijemo, uistinu kvalitetan i konkurentan bilo koji turistički proizvod nastaje samo u slučaju kad poduzetnik ili ulagač ima novca da nešto napravi za svoju dušu, pa ako hoćete i taštinu, bez profitnog opterećenja, jer nema toga posla koji će isplatiti s nekoliko mjeseci rada i to je naša sudbina. Gradski čelnici, a tako je odavno, pri odabiru zakupnika, osobito ugostiteljskih, pa i trgovačkih objekata, uopće ne vode računa o njihovoj financijskoj snazi, ne traže im nikakvu viziju što i kako kane raditi, ne postavljaju nikakva estetska i slična pravila. Sve se svodi na visinu ponuđene zakupnine, koja se u dosta slučajeva naknadno i smanjuje i neredovito plaća. Ako postavite bilo kojem zakupniku pitanje zašto im je ponuda takva kakva jest, usluga takva kakva jest, stolice i stolovi takvi kakvi jesu, stolnjaci i cjenici takvi kakvi jesu i tako redom, svi će uglas: Ne može biti bolje s tolikom zakupninom i tu svaka priča prestaje. Tvrdim samo jedno: ni ugostiteljstvo ni trgovina ni ostale usluge primjerene kulturnom i turističkom Dubrovniku nisu posao baš za svakoga, makar i imao novca i gradska bi uprava za to trebala imati puno više senzibiliteta. Ovako, kako se u dosta slučajeva potvrđuje, ponavljam možda tako neće biti s "Festivalom", ako je i nešto dobila na "ćupriji" /zakupnine/, na "mostu" je izgubila /porezi, opći image Grada i sl./. Kao i u ovome "predmetu" i u brojnim drugim sličnim "predmetima" oni koji su izabrani i oni koji su odlično plaćeni za ono što čine, morali bi "promijeniti ploču". A uvijek se pronalaze razlozi da se stalno "vrti ista ploča" i zato povijesna jezgra Grada sa svojim sadržajima, izgledom, pa i duhom daleko je od onoga što bi svakome kojemu je stalo do ovoga Grada, htio.

Bajro Sarić

Kakva su ovo došlo vremena, vjerojatno se rijetko tko ne upita. I obična i neobična i ne samo dubrovačka čeljad čini mi se smrknutom, bezidejnom, umornom. Malo kome je do smijeha, vica, previše se zaviruje u tuđi "tanjur", tuđe brige kao da su važnije od vlastitih, sve ono što je /pra/stara dubrovačka tradicija, poput raznih duhovnih i svjetovnih običaja, događanja, festi rutinski se "odrađuje", tek toliko da se ne izgubi.  Dobar je primjer za takvu ocjenu "župski karnevo" koji je jučer "odradio" svoju dionicu na Stradunu, koji je i po porukama i scenografiji i svemu ostalom bio daleko od onih ne tako davnih, ali čak i još davnijih iz onoga "mraka". A božićni i novogodišnji blagdani, procesija Sv. Vlaha, maškare i još ponešto iz bogate dubrovačke kulturne baštine trebali su oživjeti, osobito u turističkom smislu Grad u kritičnim zimskim mjesecima. Sve mi se čini da nikad dalje nismo bili od toga i stvarno je za zapitati se: Što nam se događa? Netko ili neki očito ne rade dobro svoj posao.

Bajro Sarić

Photo: Mirko Bedek

Baš je lijepo što je konačno u "promet puštena" ispravljena gruška operativna obala, tako da sad komotno mogu pristati čak tri mega cruisera, svaki duljine 300 m. A dobiveno je i 13.500 četvornih metara novog, zasad otvorenog prostora. A lijepo je što je to sve začinila i  hrvatska premijerka Jadranka Kosor. Ne znam jesu li joj nazočni objasnili koliko je dugo  trajala i koliko je ta "priča" na kraju koštala i koliko ćemo to još dugo otplaćivati, naravno, mi, porezni obveznici. Da samo pripomenem, riječ je o poslu koji bi se mogao nazvati i "zidanje Skadra na Bojani". Sve je to trebalo biti dovršeno još i prije tri godine, a rok izvedbe je bio ne više od 18 mjeseci. A domaći izvođač, neću ga ni spominjati, svi ga znate, nažalost nije propali splitski "Pomgrad" specijaliziran za poslove rekonstrukcije i izgradnje obala, pokazao se kao potpuni diletant za tu vrstu /hidro/građevinskih radova, pa je kao na rijetko kojem poslu, Europska banka za obnovu i razvitak /EBRD/, koji je spomenuti projekt financirala s 26 milijuna EUR-a, zaradila i dosta milijuna EUR-a i na zateznim kamatama, a jamačno smo joj nismo postali  baš neki od povjerenja. Koliko se zbog kašnjenja izgubilo ili nije dobilo na drugi način, naravno nije ni izračunano i sve u svemu, nakupilo se, odnosno "nabubrilo" je puno toga. Time je zatvorena još jedna  ružna priča o javnoj nabavi , javašluku i sličnome, na već poznati način, koji se prakticira još od početaka hrvatske suverenosti i neovisnosti. Odgovarati nitko neće, jer to su "naši" i "naša posla". Idemo dalje, do nove zgode i prigode, koje, čini se ipak kopne...Nešto slično kako je bilo s mostom dr Franja Tuđmana...

Bajro Sarić