Vlada je konačno, pod strašnim pritiskom besparice, ali i svekolike razumne javnosti napokon odustala od gradnje Pelješkog mosta i prolongirala je za tko zna kad. I moja je malenkost upozoravala na svu bedastoću toga projekta u vremenu i prostoru u kojemu živimo, što naravno ne znači da i taj most neće trebati graditi. Upitnim je ostalo i puno važnije, povezivanje Dubrovnika auto-cestom do Zagreba, odnosno posljednjom dionicom do Ploča. Pala su tako sva predizborna obećanja već i u nizu posljednjih godina, što opet nije za ćuditi. Dubrovnik je, kako je to bilo i onda, u svim tim poloitičkim kalkulacijama i igrama brojke nevažan, ne sagledava se potencijalno, nego činjenično i tu smo, gdje jesmo i gdje ćemo biti još zadugo. Nije mi milo da sve dolazi na moje, ali valjda ćemo sad shvatiti da se moramo okrenuti sebi, povezivati s ozbiljnim inozemnim ulagačima po pravilima koja će svim stranama odgovarati i utvrditi nove razvojne prioritete koji će donositi brze učinke na gospodarskom, socijalnom i ekološkom planu. Gradu je potreban reinženjering, nova SWOT analiza u novim uvjetima, nova dijagnoza i terapija na najširoj znanstvenoj, demokratskoj i socijalnoj platformi, jer više ništa nije isto i ne samo nakon Pelješkog mosta i auto-ceste, nego i globalne financijske krize, recesije i depresije.

Bajro Sarić