Stabilnost hrvatskog financijskog sustava i učinkovitost makroekonomske politike posljednjih godina posve su narušeni posvemašnjom nelikvidnošću. Neplaćanje dospijelih novčanih obveza /računa/ golemih je razmjera. Unutarnji dug dostigao je fantastičnih 20 milijardi kuna, a i dalje se povećava. Blokirani žiro-računi su pravilo, nikako izuzetak. Dužnici su na većoj cijeni od vjerovnika. Kada meni plate, platit ću ja drugome, tvrde dužnici…A vjerovnici kažu bolje nada naplate nego bez posla… Gospodari su dužnici. A oni su, primjerice, nekoć u Dubrovačkoj republici bili neka druga, pa i niža vrsta, prezreni na ovom svijetu. A danas, gdje se god okreneš dužnici prednjače, uče nas tržištu, poduzetništvu, financijama i sl. Da žive odlično, na grbači vjerovnika, neprijeporno je. Ne odnosi se ovakva ocjena na dužnike koji su to spletom nesretnih i objektivnih okolnosti postali, još manje na sve brojniju sirotinju, koja ne može plaćati račune za komunalije i sl. Ti ne mogu i gotovo.
Liječenje gospodarske krize mora započeti uvođenjem discipline u platni sustav. Prevedeno, u nekom roku od recimo pola godine, svatko bi trebao platiti svoje račune i dospijele obveze. Tko može može, tko ne može – stečaj i likvidacija. Nema tu puno mudrosti. To se zove tržišno gospodarstvo i u njega se zaklinju sve političke stranke i strančice. Kultura plaćanja računa mora zavladati ovim prostorima, inače će biti još gore. Čudno je to, plebiscitarno je opredjeljenje i provedena volja za hrvatsku državu, dok su otpori tržišnim kriterijima, ekonomskoj demokraciji i privatizaciji “na terenu” golemi. Još je u mnogo čemu očit “sindrom samoupravljanja”, koje nas je učilo pravima, ali ne i obvezama. Tako je to i s neplaćenim računima. Ne plaćaju poduzetnici, ne plaća ni država. Odakle samo nekome pravo reći da je vlasnik, primjerice 100 kuna, ako ih je posudio i nije vratio. 100 minus 100 je nula, nikako 100. U SAD svake godine “nikne” 450.000 poduzeća, a propadne ih još više. Oni koji su propali, to su dužnici, s malo nade da će više ikad “uskrsnuti”. To je tržište, koje po sebi nije idealno, s obzirom na negativne socijalne primjese, ali bolje svijet zasad nije izmislio. Možda nekad, u nekoj dalekoj budućnosti bude nešto drugo, bolje, ali samo možda…
Postoje problemi u poslovnom svijetu /naravno i u životu/ za rješenje kojih je moguće postići kompromis ili konsenzus. Ali u gospodarskim odnosima, tako i u dužničko-vjerovničkim, to nije moguće. Mora se prihvatiti da svatko ne može biti poduzetnik, netko može biti vođa, netko i ne, netko poslodavac, netko posloprimac… Iluzorno je očekivati savršeno tržište, idealan makroekonomski sustav i politiku, prirodni sklad…Uvijek će biti prepreka ove ili one vrste. S tim s mora računati. Ne vjerujte onima koji nude instant rješenja za sve. Uvijek ćete se sebi vratiti, ovako ili onako, tu nema pomoći sa strane. Takvih je sretnika uvijek bilo malo, tako će biti i u budućnosti. Kakve ovo veze ima s /ne/plaćanjem? Jer vjerujem da je vrijeme dužnika pri kraju. Računi će se kad-tad morati platiti. Tržište će “proraditi”, a dužnici neće biti ništa drugo nego gubitnici.
Samo još ne znam hoće li se ikada ispostaviti računi nekim dalekim, ali ipak krivcima za ovakvu gomilu neplaćenih računa. I hoće li ih oni platiti? Mislim tu na tvrdokorne zastupnike i provoditelje ovakve makroekonomske politike, koji nisu jedini, ali svakako jesu značajni krivci. Ulazi li sve to u cijenu samostalnosti i suverenosti hrvatske države i nismo li za sve ovo već nekoliko puta glasovali - svakome na volju. Nedvojbeno je da “caruje” kultura neplaćanja i da nam je potrebna kultura plaćanja. Inače će ona gomila neplaćenih računa biti još i veća, s teškim gospodarskim i inim posljedicama na dugi rok.
19. svibnja 1999.
Bajro Sarić – "Dubrovački list"
