Nota bene

Foto: SLOBODNA DALMACIJA

To da se u takozvanom Jedriličarskom društvu "Orsan" već godinama, pa i desetljećima događaju kojekakve, u najmanju ruku "šporkarije", mutljavine sa zakupninama, vezovima, ulaganjima, to i nije ništa bogzna što novo i ono je, kao i štošta drugo, postalo vlasnikom ili privatna "prčija" dubrovačkih uglednika, ma što predmnijevali s tim tako rastezljivim izrazom "uglednik". A "Orsan", još od davnih vremena Andra Kneževića i "Bobare" nema nikakvih zapaženijih športskih rezultata niti uspješnijeg jedriličara. Dakle, ta udruga, financirana pored ostaloga i iz gradskog i županijskog proračuna, svoju temeljnu svrhu, a to je športsko jedrenje slabo ili nikako ne obavlja. Ali, tu su zato "pomoćne" djelatnosti poput zakupnina, vezova i sličnoga, što se ostvaruju u najmanju ruku po sumnjivim kriterijima i načinima i po načelima moćnijih i "uglednijih"  i od kojih nekolicina pod plaštom "javnog" solidno puni vlastite džepove. "Orsan" je, po takvima dubrovačka svetinja, kakvih ima još i u koju se nitko ne smije "uprtiti", a pogotovu ako nije "njihov". Jedriličarsko društvo "Orsan", ali još i brojne druge dubrovačke udruge, pa i  ustanove, sliče mi "Lovačkom društvu", iz blistave i razorne drame Thomasa Bernharda, u kojoj je opisana sva bijeda viših i najviših austrijskih slojeva i /malo/građanstva.  A "uprtiti" se ne može ni Dubrovačko-neretvanska županija ni župan Nikola Dobroslavić, koja je davatelj koncesije na pomorskom dobru "Orsana" i od koje bi mogla uprihodovati silne novce i napuniti svoj ionako  jadan proračun. A platežno moćnih, ali eto politički ili na neki drugi način nepogodnih potencijalnih koncesionara, koji su u stanju ponuditi puno više za koncesiju, ima u izobilju. I onda što se čudimo što nam sve ide ovako kako ide i ne samo u "predmetu" "Orsan". Ma sve mi se čini, kada se osvrnem oko sebe i skoro na sve one koji su uspjeli, bar materijalno, na Kneževom dvoru trebalo bi hitno, na ploču umjesto "Obliti privatorum, publica curate" /Zaboravite osobne stvari, brinite se za javne/ utisnuti "Obliti curate, publica privatorum" /Zaboravite javne,brinite se za osobne interese/. Bar će biti istinit i u duhu vremena u kojemu smo se /s/našli...

Bajro Sarić

Čast izuzetcima, ali nisam uočio, blago rečeno, taštije čeljadi od kulturnjaka, umjetnika i "umjetnika" i sličnih, i ne samo dubrovačkih. Na svaki disonantan ton, kritiku, primjedbu, pa čak i na dobronamjernost, dižu se na sve "četiri noge", proglašavajući one koji ne misle kao oni ili ne "gude kao oni" ili ne plešu po njihovim ritmovima, neznalicama, zlonamjernicima, čak i primitivcima. Ne dao ti Bog upustiti se, makar i benignim pogledom u ono što oni rade, u njihov tobože osebujni svijet ili "atar". Uopće nemaju smisla ni za demokraciju ni konstruktivnu raspravu i sebe zamišljaju da su bogomdani za ono što rade i da nitko od njih to ne zna bolje činiti, a brate mili i ne dopuštaju darovitima, ma čiji su, da taj svoj dar razviju do maksimuma. Kakvi god da jesu, svijet poduzetnika i takozvane obične čeljadi, makar i tu ima svašta, puno mi je podnošljiviji od takozvaniih duhovnih proizvođača. Ništa se drugo ne može iščitati iz priopćenja Stručnog vijeća Dubrovačkog simfonijskog orkestra, kojega svi mi kojima je svaki dan, barem financijski  neizvjestan i nesiguran plaćamo i ništa ih ne pitamo, a oni sami nisu u stanju uprihodovati svojim radom barem desetak posto vlastitog proračuna. Može biti da je riječ o genijalcima, i ne samo o njima, nego i drugim kulturnjacima, ne razumijem se u to puno, ali sudeći po kritici i publici, i nisu baš neki. Sreća im je, za razliku od nas koji smo na kakvom-takvom tržištu, što im je ipak važno što oni drže sami o sebi, a za ono što poduzetnička i slična radna kasta misli o sebi, može objesiti "mačku o rep", jer tu je meritorno samo tržište, potrošač, kupac, korisnik usluga i njihovo mišljenje o nama. I na kraju, to što netko puno radi, ako radi, ne znači ništa, ako to što radi ne valja što radi. A o tome po kakvim se kriterijima i mjerilima zapošljavaju ili namještaju u kulturnim i parakulturnim ustanovama, i ne samo u Dubrovniku, nekom drugom prigodom. A Grad i ne znam se otkad nije bio puniji hipokrizije i averzije prema stršećim, bilo da su kulturnjaci, poduzetnici, političari i slični. E ne može se takvim putovima stići u neku bolju budućnost i blagostanje, ako je to nekakav cilj barem i minimalne većine.

Bajro Sarić

Foto: Mirko Bezek

Naprosto mi je sve omraženija riječ strategija. Umno zvuči, malo je kome jasna, a nikoga i ne obvezuje. Strateški razvojni dokumenti političarima i sličnima služe tek kao pokriće da ih nije zarobila ni prošlost ni svakidašnjica, nego eto imaju oni vremena i za budućnost i tobožnju skrb o novim naraštajima. Na kraju se uvijek ispostavlja da su to obične, manje ili veće gomile  "kartušine" i da život ide "drumom", a strategije šumom. Tako su se nedavno skupštinari takozvanog Dubrovačkog destinacijskog managementa  dosjetili da bi povrh svih postojećih strategija i sličnih dokumenata i pored vrlo loših iskustava s takvim dokumentima trebalo izraditi novu strategiju razvitka dubrovačkog turizma. Pa i to je podnošljivo, neka se nešto radi ili bolje išta nego ništa, možda će nešto ti, ništa drugo nego teoretičari i umišljeni znalci turizma i i "izroditi", jer se kao praktičari nisu dokazali, ma što oni mislili o sebi. Nepodnošljivom mi se čini poruka prema kojoj bi ta strategija trebala odgovoriti na pitanje kakav turizam zapravo želimo. Ma koga se fućka, a najmanje turiste o tome što mi želimo i što nam se "mota" po glavi. To je klasičan antitržišni ili socijalistički ili planski pristup koji opet jamči isto, dakle život "drumom", a strategija šumom.  Ili jednostavnije, takvi bi htjeli upravljati tušim, u ovom slučaju špagovima turista. Svakoj strategiji moraju  prethoditi najmanje dvije temeljite studije i to: SWOT analiza i isktraživanje tržišnog potencijala i preferencija. Ne može se nikakvim strategijama ni planovima kupcima, potrošačima ili turistima nametati nešto što mi držimo da je za njih dobro, mimo njihove volje. A zna se i to da ima tu po Gradu podosta čeljadi kojima su i turizam i turisti i izletnici i slični nepodnošljivi, zna se i to da ima i onih koji bi da nam ti pošalju novac i da uopće ne dolaze, a ponajviše je onih koji nisu svjesni i nekih naših prirodnih i sličnih ograničenja s kojima se moramo nositi i koja nisu naš izbor. A čudno je i to da dubrovački turistički fakultet s četiri desetljeća tradicije nije u stanju sačiniti suvisao, održiv i provediv koncept i ne samo turističkog, nego i svekolikog razvoja Grada Dubrovnika, neku vrstu Agende 21 koji će proizlaziti iz posve novih konkurentnih i globalizacijskih uvjeta i koji će, umno rečeno, posve redizajnirati i rebrandirati ovdašnju turističku i svaku drugu ponudu. Ne preostaje ništa drugo nego zaključiti da smo još duboko u svijesti teoretičari, pa i autisti i da nismo spremni zagrnuti rukave i suočiti se s novim vanjskim okolnostima. I barem u ekonomiji i poduzetnišvu zauvijek zaboraviti što mi mislimo o sebi, a ne oni o kojima ovako ili onako ipak ovisimo, dakle opet kupci, potrošači, turisti, izletnici...

Bajro Sarić

Olga Muratti - Foto: www.dulist.hr

Ako je Olgi Muratti trebalo svega 77 glasova za pobijediti dosadašnju predsjednicu dubrovačkog SDP-a Tatjanu Šimac Bonačić, koja je dobila 67 glasova, a izašlo je "čak" 80% članstva te političke stranke, proizlazi da, barem formalno predvodnici lokalne ljevice imaju svega 180 članova. Primjerice, sada oporbeni dubrovački HDZ, kažu ima preko 2.500 članova. Nakon svega, postavlja se i pitanje koliko su političke stranke u takvim okolnostima uopće odlučujuće  za najčešćeg birača. Držim kako je ipak presudan svjetonazor i percepcija kandidata za vlast kod najčešćeg birača, a nju utjelovljuje u jednakoj mjeri kandidat, ali i stranka, bez obzira u kakvom je stanju stranka.  Ili jednostavnije, ako vas najčešći puk doživljava kao desničara ili kao ljevičara, bez obzira što i ne mora biti tako, to je jače od svega i to se ne može tek tako promijeniti. HDZ se percipira kao konzervativna i desna politička opcija, SDP kao naprednija i lijeva opcija, ma što to stvarno značilo. Toliko mali broj članova SDP-a posljedica je i evidentnog straha njihovih pristalica da se deklariraju kao njegovi članovi i tako upuste u nimalo lako političku utakmicu. Lakše je dati tajni glas za njihovu opciju i biti miran, nego se izlagati ili eksponirati u ovim teškim, ne samo ekonomskim vremenima i egzistencijalnoj borbi. A to nije nipošto dobro za perspektive Grada i to govori da smo još jako daleko od istinske demokracije, u kojoj se neće imati nikakve, osobito ne egzistencijalne posljedice zbog drugačijih uvjerenja...

Bajro Sarić