Nezaposlenost, sa svim svojim negativnim posljedicama ne samo za one koje je "spopala", nego i za društvo u cjelini, svakako je glavni gradski ne samo ekonomski, nego i politički i socijalni problem. Njoj treba dodati i takozvanu latentnu ili prikrivenu nezaposlenost, pri čemu je riječ o osobama koje formalno i imaju ugovor o radu i primaju kakvu-takvu plaću, ali stvarno na radnom mjestu ne rade ništa. A takvih je ponajviše na raznim administrativnim poslovima i u javnom i u realnom sektoru. Nezaposlenost, treba i to reći, posljedica je vrlo slabih rezultata poslovanja i financijskog položaja goleme većine dubrovačkih poduzetnika, ali i takozvanih "političkih" zapošljavanja po raznim javnim upravama, službama i poduzećima, radi "mira u kući" i smještaja ovakvih ili onakvih političkih gubitnika ili njihovih pokrovitelja. Sad je potpuno jasno da za ono za što se školuje mlađarija u našim srednjim i visokim školama nema potražnje na ovdašnjem tržištu rada niti će je na duži rok uopće i biti. S čime će upravljati ti silni novopečeni menadžeri ili što će to prodavati marketinški stručnjaci ili s kakvim i kolikim će to financijama upravljati ekonomisti. Takvih već sad ima u izobilju, a treba znati i to da se dubrovačko poduzetništvo pretvara u podružnice većih hrvatskih tvrtki sa sjedištem u Zagrebu, da ne pišem još i o sve većem broju stranih tvrtki sa sjedištem tko zna gdje. Svi stručniji i opsežniji poslovi obavljaju se u središnjicama takvih tvrtki, a nama ovdje ostaje operativa, čitaj tehničari, konobari, kuhari, prodavači i sl. bez uvrede za takva zanimanja. A to se nama baš i ne da raditi, kako je razvidno i pritisak je radnika imigranata takvih profila sve veći, jer kad nećemo mi, hoće oni. To, po meni nipošto nije dobro za Grad, tako se ne stvaraju uistinu nove vrijednosti niti neki novi Dubrovnik na najboljim tradicijama i vrijednostima koje su nam ostavile brojni naraštaji sve tamo do Dubrovačke Republike. Ne mogu se pomiriti s time da je to zakon tržišta, da je to kapitalizam i da ne može nikako drugačije. Neke se greške prave u koracima, počevši od političara do ništa drugo nego priučenih ili slučajnih poduzetnika i ne od jučer, a računi, pored ostaloga i u obliku nezaposlenosti, pristižu li, pristižu. A rješenja kao da se čekaju od tobože svemoćne države, političkih i sličnih moćnika i nikako da se okrenemo sami sebi i dođemo do kakvog-takvog koncenzusa kako i što hoćemo dalje...

Bajro Sarić