Uvjerljivije i masovnije, možda nego ikad prije, naši su se sugrađani dostojno i s golemim pijetetom prisjetili nevinih žrtava Vukovara 1991. Velikosrpski agresor, stalno to treba imati na umu, nikad ne zaboraviti, nije birao ni putove ni metode u svojim osvajačkim pohodima na Lijepu našu i hrvatsko pravo na svoju samobitnost i državu. A i sami smo svjedoci i žrtve njihove agresije, ne prihvaćajući činjenicu da je Dubrovnik uvijek bio i ostao hrvatski, u suvremenom poimanju nacije i bezdušno rušeći sve što je hrvatsko, pa ako hoćete i katoličko i civilizacijsko. Treba reći i to da još uvijek nedovoljno poštivamo domovinske svetinje, prepuštamo zaboravu sve ono što nam se događalo i ne samo u novijoj, nego i ranijoj povijesti. To  ne znači da neprijateljima ne treba oprostiti, naprotiv, oprost je Božji dar u svim vjerama i Dubrovnik je tu, barem otkako znam  za sebe uvijek bio dostojanstven, snažan, strpljiv i ne treba se obazirati na onu, ipak golemu manjinu, koja takva nije i nikad neće biti.

Bajro Sarić