Nota bene

Foto: Silvija Rudinović - www.dubrovacki.hr

Najznamenitiji dubrovački lik na razmeđu tisućljeća Pero Vićan, čini se da je "zakunjao" na jučerašnjoj sjednici Gradskog vijeća Grada Dubrovnika. I inače je žalosno djelovala gradska vijećnica, bez oporbe, praznih klupa, s pitanjima i raspravama o tricama i kučinama. I to baš kad Grad samo kupi, odnosno kumulira nove i nove probleme, odlažući rješenja starih i kada sve u svemu nikad turobnije ne djeluje. Ta fotografija "zakunjalog" Pera Vićana možda i više od svih mojih i sličnih komentara govori. Fućka se Vićanu što to tamo okljaštreni gradski vijećnici pitaju i pričaju, svjestan je da se bez njega ionako ne može ništa ni pokrenuti ni spriječiti i ovako ili onako bit će u najvažnijem po njegovom, pored živog i zdravog, ovaj put neposredno izabranog gradonačelnika Andra Vlahušića i nominalno /pre/vladajućeg SDP-a i Olge Muratti. Ali ne treba ni zamjeriti pospanom, već pomalo i vremešnom,  sveprisutnom i svemoćnom Vićanu, ta i on je čovjek, kao i mi svi ostali, jednostavno se umori. Problem je u tome što su posvuda po ustanovama, poduzećima, udrugama i slično u kojima vlast ili prste ima aktualna gradska vladajuća garnitura, raspoređena čeljad na kojoj je razvidan "zamor materijala", pomanjkanje motivacije i "sitnokaluđerski" mentalitet, usredotočen na egistencijalno samoodržanje, hinjenu važnost i političku mimikriju. Pa ako je već i Vićan pospan, kako neće biti i Grad pospan...

Bajro Sarić

Ne može se ništa do zaključiti nego da naš, kakav kome gradonačelnik, Andro Vlahušić, u biti prekriva užasnu tromost i neučinkovitost gradske administracije svakodnevnom produkcijom ideja u svemu i svačemu. Reklo bi se, "svako jutro, jedno jaje ili ideja, organizmu snagu daje". Tako sad "izusti" da će Gradu podariti "Boat show" sličan onome splitskome, notornog Vicenca Blagaića, s kojim se valjda oko toga nešto i dogovorio. I to između Božića i Nove godine, već i ove godine. Ne znam što će od svega toga biti, kao i od brojnih drugih pravih ili krivih ideja Vlahušića, u inače tada, a bogami i usred ljeta ubitačno dosadnom Dubrovniku, ali poznata je ona, koliko ljudi toliko ideja i mišljenja, da ne kažem nešto prostije, od čega na kraju malo ili ništa ne ostane. Pun je ovaj Grad čeljadi s idejama i mišljenjima, a prazan s onima koji imaju rješenja za otklon nagomilanih svakojakih problema i jada i koji su hrabri, beskompromisni i odlučni provesti ih u djelo. A skoro da ih i nema ili ih ne znam, koji znaju odvojiti bitno od nebitnog, strateški razmišljati i djelovati, uočiti gdje će "pak doći, a ne gdje je sad pak", kako veli Wayne Gretzky, najbolji svjetski hokejaš svih vremena. Ili će bar znati izdvojiti "kukolj od žita". Svejedno mi je, nakon svega, tko će, pa i kako će voditi ovaj Grad, jer protiv one "dobili smo to što smo zaslužili" u demokraciji na naš način lijeka jednostavno nema. Očito je da se neka moja slika i prilika Dubrovnika, pa i procjena, što sam stariji rasplinjava i očito je i da za nas ovdje važi ona, što i za svekoliko čovječanstvo, da smo se precijenili i da nismo bogzna što...

Bajro Sarić

"Mnogi Dubrovčani okreću se u grobu zbog Vlahušićeve izjave..." Tako je župan dubrovačko-neretvanski Nikola Dobroslavić reagirao na stav dubrovačkog gradonačelnika Andra Vlahušića, koji je mišljenja da bi Dubrovačko-neretvanska županija, pa tako i Grad Dubrovnik trebali ući u sastav Dalmacije pri moguće novoj /uzgred rečeno i potrebnoj/ regionalnoj podjeli Republike Hrvatske i radikalnom smanjivanju sadašnje 21 županije na svega tri-četiri. Moja malenkost, od kako zna za sebe zastupa tezu da bi područje bivše Dubrovačke Republike trebala biti zasebna političko-teritorijalno-administrativna jedinica u okviru Hrvatske s obzirom na svoja prirodna, tradicijska i demografska obilježja i ako je mislio na takvo što župan Dobroslavić, dajem mu za pravo i protivim se Vlahušićevom stavu. Zna se isto tako jako dobro da sadašnji teritorijalni ustroj Dubrovačko-neretvanske županije uopće nije ni prirodan ni funkcionalan i nije donio ništa dobroga nikome, osim nekima, ali  ne i svim političarima, kojih se i zbog takvog ustroja najmanje utrostručilo i "uhljebilo". Ali, kako će se držati Dobroslavić kad ga njegova stranka, dakle HDZ upozori ili još bolje kad mu priprijeti da je taj njegov stav o posebnoj dubrovačko-neretvanskoj regiji protivan njihovoj politici, diktiranoj od Europske unije, prema kojoj se broj županija mora svesti čini se na svega tri /Panonska, Jadranska i Središnja Hrvatska/, ostaje za vidjeti. Jer ne treba zaboraviti da su i HDZ, ali i Lijepa naša, od samih svojih početaka, što od straha od uskrsnuća bivše države, što zbog privilegija koje stranačka poslušnost donosi  strogo centralizirane tvorevine, u kojima nema mjesta kojekakvim izletanjima po rubovima i "kojekakvim pričama o našim posebnostima, drukčijostima" i tome slično. Svaki misleći političar u hrvatskoj državi i demokraciji zapravo je u faustovskoj ili sličnoj moralnoj dvojbi, raditi protiv interesa onih koji su iz izabrali i ostati na stranačkoj liniji sa svim, barem materijalnim blagodatima što takav stav jamči, kako se onda govorilo ili raditi za interese onih koji su ih izabrali i tako ne ostati na stranačkoj liniji i vratiti se čista obraza tamo odakle je došao. Što se tiče starih Dubrovčana oni bi se zacijelo "prevrtali u grobu", ali ih nitko ništa i ne pita.a malo se tko i drži onoga najboljega što su nam ostavili. Pitaju se i glasuju živući, ali to je sad već neka posve druga čeljad ili je barem većina takva, kojoj svaka ideja o kakvoj-takvoj dubrovačkoj autonomiji ili posebnostima sliči na ništa drugo nego protuhrvatsku rabotu. Nerijetko pomislim i u takvoj većini nije većina koja tako doista i misli, ali su im rekli da tako misliti moraju ili će se loše provesti, ali me to prođe...

Bajro Sarić

E je li se /na/čuje da, u ovome slučaju Grad Dubrovnik, kani nešto graditi na nečijem privatnom zemljištu, odmah s time raste i prodajna cijena takvog zemljišta. Tome je tako i sa zemljištem za novo groblje na Dupcu, tako je sad i mogućom poduzetničkom zonom na Pobrežju, pa žičara, a bit će toga, kako vrijeme odmiče sve više i više. Nema sumnje, privatno je vlasništvo svetinja, to je temelj kapitalizma i kažu, što i nije baš uvijek tako, pokretač ekonomije. Ali, što činiti kad se netko zaintači i neće prodati neku svoju česticu ili mu se možda jednostavno ne prodaje i tome tako. A činjenica je i to, poslovno gledano, da ovdje nekretnine baš i ne vrijede onoliko koliko njihovi vlasnici drže da vrijede. I inače je danas temeljni dubrovački problem, u svemu i svačemu, da smo se precijenili, da smo tobože bogomdani i sve tako, iako odavno to i nije baš tako i da zbog toga ozbiljnijih ulagača i poduzetnika, uključujući i strane, zapravo i nemamo. Jer, s visokom cijenom zemljišta, stopa povrata ulaganja je niska i diljem Lijepe naše i šire i najšire poduzetnicima se nude puno bolje prigode. Koliko god da sam kritičan prema našem gradonačelniku Andru Vlahušiću, vjerujem da ni sam nije slutio na kakve će probleme, poput ovih sa privatnim zemljištem "naletiti". Ili se vratiti u ona vremena kada su se takve stvari učinkovito rješavale konfiskacijama ili nacionalizacijama i tako zaštititi javni i opći interes ili naprosto čekati neka bolja vremena i onu Keynesovu koja veli da smo na dugi rok ionako svi mrtvi. Trebalo bi pronaći neku sredinu, kompromis između privatnog i javnog, ali u sredini u kojoj se poduzetništvo smatra privatnom, a ne javnom stvari, jer od poduzetništva žive i mnogi drugi, a sami poduzetnici lopovima i nevaljalcima, složili se ili ne, ta sredina, taj cjenovni kompromis čini mi se teško dokučivim. A svijet oko nas, čak i u ovoj recesiji dnevno se mijenja i razvija, a mi stalno nešto čekamo i očekujemo, od nekoga i nečega i nikako da sudbinu uzmemo u vlastitu glavu i ruke...

Bajro Sarić