Nema nikakve nedoumice, hrvatski državni proračun mora biti bar 30% manji, čime bi se stvorili podnošljivi uvjeti za svekoliku obnovu i razvitak poreznih obveznika, ponajviše gospodarstva. To je lako i provesti, ako ima za to političke volje. Zasad je nema, a i kako bi je bilo. Glasačka potpora aktualnoj vlasti na državnoj razini stiže ponajviše iz redova korisnika proračuna, izravnih ili posrednih. A njih je jako puno, i nije im loše. Plaća redovito stiže, je li i zarađena, ma koga se to još tiče! Kome se podnose računi za neizvršena obećanja, pa i kakvo-tako izvršenje redovitih radnih zadaća? Nikome! Gdje je tu odgovornost? Nigdje! Zanimljiv je i odgovor na pitanje koliko ljudi radi na održanju postojećih ili stvaranju novih vrijednosti, a koliko na njenoj raspodjeli? Prema proračunskom omjeru kao mogućem pokazatelju, omjer je 35:65, a trebalo bi biti obratno.
Što treba učiniti? Smanjiti porezna davanja!. Ukinuti suvišna radna mjesta, smanjiti broj zaposlenih bar za 30% skoro kod svih korisnika državnog proračuna. Ukinuti županije kao jedinice lokalne samouprave. Čemu one služe, neka mi netko objasni racionalnim argumentima? Osim za jalove političke rasprave, izbornu kombinatoriku i privremeno zapošljavanje uglavnom neuspješnih ljudi. Županijska politička volja nije dovoljna ni da se jedan pročelnik zamjeni drugim, a da se i ne govori o puno ozbiljnijim stvarima. Onda, ukinuti i brojne male općine, koje nemaju dovoljno ni demografskih resursa ni novca da bi bile od nekakve koristi pučanstvu i objediniti ih u veće, prostorno-funkcionalne i razvojno održive cjeline. Postoje i brojne paraupravne i sl. ustanove na svim razinama, kojima je upitan smisao i potreba, vjerojatno je i bolje da ne postoje. Svesti u razumne okvire korupciju u javnim poslovima, znajući da će je uvijek biti.
U najkraćem, ukinuti sve što se samo troškovno iskazuje, što nije saživjelo u svakodnevici, što se ne može opravdati, mjestimice je čak i štetno, na teret državnog proračuna i poreznog obveznika. Naravno, svaka, pa i hrvatska država mora imati i djelotvoran obrambeni, policijski, zdravstveni, obrazovni, kulturni, porezni, upravni i druge sustave, ali sve to u granicama gospodarske podnošljivosti. Aktualni državni proračun to nije, makar njegovi “krojači” tvrdili suprotno. Hrvatski državni proračun svojom visinom i strukturom guši volju za godinama najavljivani gospodarski preobražaj, poduzetništvo i stvaralačke napore. Problem je što jedna godina provedbe takvog proračuna znači bar dvije iduće stagnacije ili daljnjeg, ionako već golemog zaostatka gospodarstva. Dakle, manji proračun odmah i sada, i tako u idućih deset godina, ako se hoće uspostaviti normalan razvojni trend i postupno, na dugi rok prevladati postojeća gospodarska kriza i sve njene negativne posljedice. Težak je to i trnjem popločan put, ali volio bih da netko bar predloži lakši. Izgubljeni razvojni ritam u proteklih deset godina, zbog ovih ili onih razloga, nije moguće nadoknaditi u kraćem razdoblju.
5. svibnja 1999.
Bajro Sarić – "Dubrovački list"
