Ono što nas već dulje vrijeme pritiska, pored svih drugih nevolja tipičnih za hrvatski jug, jesu porezi. Hrvatski porezni sustav sukladan je zapadnoeuropskim standardima i ne mogu mu se dati veće zamjerke. Ali je porezna politika nešto posve drugo, sve teže shvatljivo. Pogotovu nakon najnovijeg Vladinog poreznog paketa. U njemu se, osim “kozmetičkog” povećanja poreza i trošarina na luksuznu robu, što će pridonijeti povećanju državnog proračuna za “tričavih” dvadesetak milijuna kuna, nalaze i veće trošarine za naftne derivate. Pa što, nekoliko lipa više po litri? To je onda godišnje za državni proračun novih 420 milijuna kuna!. Najavljen je i pritisak za naplatu zdravstvenih i mirovinskih doprinosa, kako bi se i njima bolje punio državni proračun. Zapravo se sve svodi na daljnje iscrpljivanje gospodarstva i pučanstva, odnosno odgađanje suočavanja s pogubnim istinama, poput goleme nezaposlenosti, povećanja siromaštva, socijalne depresije i sl. Valjda to i nije uputno u izbornoj godini.
Neprijeporno je – od kada je svijeta, od tada je i poreza. Sastavni dio državnog identiteta, neovisnosti i prava na vlastiti put su – autonomni porezni sustav i porezna politika. Ali, nema obrane za ovakvu poreznu politiku koja /uz monetarnu/ proizvodi stečajeve, nelikvidnost, nezaposlenost... Tko bi se još živ upustio u bilo kakvu proizvodnju? Pitajte naše vinogradare, ribare, stočare, brodograditelje, proizvodne poduzetnike, obrtnike…Zar je moguće da s takvim prirodnim i ljudskim potencijalom, lijepa naša, sa svega 4.800.000 stanovnika, ne može sadržajnije i bogatije živjeti? Unatoč ratnim štetama, negativnom nasljeđu prethodnog sustava i države, nesretnom okruženju, ovdje kod nas još i potresima, prometnoj odsječenosti i sl., što se mora uvrstiti u tzv. objektivne uzroke, zabrinjava da se ne uspostavlja bar pozitivan trend, kakav-takav razvitak i rast. Štoviše, neki kažu - bit će još i gore.
Apsurdno je, a eto i moguće, da je s fiskalnog /proračunskog/ stajališta ovakva porezna politika učinkovita. Državni proračun je sve puniji, time i javna potrošnja. Što hoćete više! – rekao bi Škegro. Pa tko ga puni, ako je sve tako jadno? Uvoznici, monopolisti, javna poduzeća i sl. Najmanje oni koji bi ga trebali najviše puniti, a to je realno gospodarstvo, poduzetnici, srednji sloj i sl. Za porezne vlasti čini se lakšim ubrati stotinu kuna poreza na osnovicu od 500 kuna – dakle uz poreznu stopu od 20%, nego stotinu kuna poreza na osnovicu od 1.000 kuna, ali uz poreznu stopu od 10%. S poreznom stopom od 10% može se disati, ali s 20% tek neki, gore spomenuti. Niža porezna opterećenja potiču obnovu, razvitak, ali i povećanje agregatne porezne osnovice. Viša djeluje suprotno, bar u aktualnom hrvatskom gospodarskom ozračju. Lafferova parabolična krivulja kaže: do neke mjere, porezni prihodi za državni proračun rastu proporcionalno, a preko te mjere opadaju apsolutno. Najnovija porezna presija upravo to potvrđuje. Naprosto, država “jede” prevelik dio nacionalnog dohotka, što je nepodnošljivo.
Neće se ništa osobito dogoditi do kraja godine, glede porezne politike. Osim što će pritisak na državni proračun biti još i veći. Otvaranje Pandorine kutije slijedi poslije izbora, bez obzira tko bio pobjednik. Jer i ovakva porezna politika, trajala godinu, dvije ili tri, možda je i održiva, dugoročno – nipošto.
31. ožujka 1999.
Bajro Sarić – "Dubrovački list"
