Obično se kaže da se o ukusima ne treba raspravljati ili koliko ljudi – toliko ćudi. Ipak, čini se da je dosegnuta kritična masa ne samo u braniteljskoj populaciji, nego i kod običnog građanstva i stručne javnosti kako je spomenik dubrovačkim i hrvatskim braniteljima na Brsaljama, djelo poznatog arhitekta Igora Franića naprosto promašaj. Lokacijski, estetski, funkcionalno i troškovno doista je malo kome "legao" i nema sumnje da su hrvatski branitelji zaslužili kudikamo bolji spomenik, koji će, kako negdje pročitah, biti "čist, poetičan i snažan", umjetnički besprijekoran i svakom promatraču, stručnom i nestručnom, što bi se reklo samobjašnjiv i jasan. Ovakav kakav je sada, suprotan je svim tim odrednicama, uz to, što je i njegova najveća manjkavost, preskup je za održavanje, elektronika se često kvari, a namjerno ili nenamjerno, na njemu neznani ostavljaju i kojekakve neprimjerene tragove. Ugledni hrvatski arhitekti mlađe generacije Filip Tadin i Robert Jozić vrlo su kritični prema Igoru Franiću i njegovom spomeniku na Brsaljama zapitavši se, po meni s pravom, "kakav je to rad koji se ne obazire na prostor u kojem nastaje i kakav je to spomenik koji zahtjeva toliko veliko održavanje koje nije za našu nedovoljno urbanu i razmjerno siromašnu sredinu." Mišljenja sam da je spomenik dubrovačkim i hrvatskim braniteljima na Brsaljama, ovakav kakav je sada, s nejasnom porukom, pogrešnom lokacijom, golemim troškovima održavanja i estetski upitnim rješenjima neodrživ i da treba priznati grešku i pomiriti se s velikim financijskim gubicima i pokrenuti proceduru njegovog uklanjanja i gradnje novog spomenika, na nekoj primjerenijoj lokaciji, vodeći računa o gore spomenutim načelima. Hrvatski branitelji Dubrovnika, a i sam slobodarski i hrvatski Dubrovnik to zaslužuje.

Bajro Sarić