U ekonomskom značenju točka je pokrića ono stanje kada su prihodi jednaki rashodima. Primjerice, ako računate s godišnjim rashodima nekoga posla u svoti od 100.000 kn /varijabilni 40.000 kn, fiksni 60.000 kn/, da bi dostigli točku pokrića, morate ostvariti jednako toliko prihoda, dakle 100.000 kn. Prosječno, to znači prihod od 333 kn dnevno /bez nedjelja i blagdana/. Ako se povećaju varijabilni troškovi za 10.000 kn, onda morate ostvariti 120.000 kn da bi dostigli točku pokrića /dnevno 400 kn/. Ako se pak povećaju fiksni troškovi na 70.000 kn, a varijabilni ostanu 40.000 kn, točka pokrića je na 116.667 kn prihoda /389 kn dnevno/. Čemu ta jednostavna matematika, svima je to jasno, što nas s time opterećujete? Ekonomija bez brojki i proračuna je “pričam ti priču”. Tamo gdje nema kvantificiranih posljedica neke ekonomske mjere, politike ili postupka, posljedica je kaos, ali ne samo ekonomski, nego i svaki drugi. Nisam baš posve siguran da se iza aktualne makroekonomske politike “kriju” egzaktni, znanstveni ekonometrijski proračuni i scenariji. Zar je moguće da su prihodi državnog proračuna od PDV u prethodnoj godini veći za 30% od planiranih?
Vratimo se točki pokrića. Dostići je u našim uvjetima krupna je zadaća. Mnogi se ne usuđuju ni izračunati je, da se ne bi suočili sa surovom stvarnošću. A ona je ružna, svatko to zna. Najprije, obično se ne ostvare poželjni prihodi /o njihovoj naplativosti nećemo/. Tržište je malo, cijena previsoka, upitna je i kakvoća proizvoda/usluga, je li na djelu Engelov zakon /prioritet u potrošnji prehrani ili preživljavanju/, slaba je kupovna moć i sl. Pa ako je i to sve skupa za neke dohvatljivo, pojavljuju se i rashodi. A oni su daleko veći, nepredvidivi i neizbježni. Sve je skupo, i energija, i sirovine, i usluge, i ljudi…Gospodarski slom uočljiv je upravo na točki pokrića. Na ovom hrvatskom nebu ta je točka za mnoge nedokučiva. Tko danas “krpi” kraj s krajem?. Monopolne infrastrukturne djelatnosti i doista mali broj revnosnih poduzetnika, s mirnim snom i kratkom noći. Tajkuni pripadaju nekoj drugoj i u nas zaštićenoj vrsti.
Zašto još jedna nevesela priča? Vremena su takva, pa neka ostane bar zapisano. Može se i lakirati, a čemu onda to?. S istinama treba na sunce. Ako se čovjek zamisli pri proračunu točke pokrića, je li je uopće moguće i kako dostići, lako je doći i do još tmurnijih zaključaka. Naime, svi računi još nisu pristigli, neki se tek planiraju preuzeti. A to znači ništa manje nego daljnji brži rast troškova od prihoda i udaljavanje od točke pokrića.
Potrebno je i ponuditi neka rješenja za izlaz iz postojećeg kolapsa. Pokušat ću to učiniti u idućim kolumnama, koliko znam i umijem, bar bez predrasuda. Ali smo jamačno suglasni da nas očekuje dugi i naporni put do točke pokrića, da su potrebne radikalne promjene, novi ljudi s jasnim vizijama, voljom da ih ostvare, koji neće stalno ponavljati da nema novca, što južnije to tužnije i sl. Nikada neće biti dovoljno novca i drugih resursa, uvijek ćemo biti na hrvatskom jugu. Nema toga zamišljenog horizonta, stanja ili vremena od kojega ćemo iznova početi. Samo je izvjesno da je sve neizvjesno. Oni koji se late politike i vlasti, trebaju znati da to i nije baš ugodno, da postoji i odgovornost, da se taj posao ne završava s izborima, naprotiv, tada tek počinje. Ako te narod neće, to je jače od svih pravnih doskočica i sl. Kod nas je to još uvijek nepoznato, osobito odgovornost za promašaje ili neučinjeno. Najbolje prolaze oni iza kojih i tako ne stoji komentara vrijedan životopis. Već godinama se našim područjem provlači mentalitet i praksa po kojoj se onima koji nešto hoće nalazi stotinu razloga za negativan odgovor, a kako to mogu učiniti, za takvo što nema ni znanja, ni dobre volje, često ni odgovora nadležnih. Iznimke, kažu ne čine pravilo, ovdje je obratno!
7. travnja 1999.
Bajro Sarić – "Dubrovački list"
