Pokriće je to za kojekakve nečasne i ine “rabote”, tvorbene ili pretvorbene malverzacije, lažno domoljublje, ali ponajviše nesposobnost suočavanja s novim izazovima tržišta, tehnologije, znanja, ekonomske demokracije…Pa kakvi su to “poduzetnici” koji svaku priču ili djelo započinju s tehnološkim ili ekonomskim viškom, bez alternative, vizije, volje… U tome ne vidim nikakvu mudrost niti sposobnost. Naprotiv. A takvim je glavno biti sukladan jačemu, obično politički, nikako znanjem, sposobnošću ili čemu drugome. Na pamet mi padaju brojni “unutarnji neprijatelji” iz onoga sustava, ne baš mali broj sadašnjih “uglednika” iz političkog, javnog i gospodarskog života. Mala je ovo sredina, svatko svakoga zna. Bilo je, ima ih, bit će uvijek takvih. Uostalom, ljudski je mijenjati se, ali držim da postoji nekakva crta ili minimum, gdje bi se prije svega sebi trebala postaviti neka pitanja, a ponekad bi netko i izvana to trebao učiniti. Možda neka nova vlast, ali samo možda…No, o kameleonima tek uzgred, vjerujući da je njihovo vrijeme pri kraju.
Posljedice svega očite su u posvemašnjem /materijalnom, moralnom, društvenom/ padu vrijednosti ljudskog rada, pa i ljudskog potencijala kao ključnog nacionalnog bogatstva. Zamislimo se samo o perspektivama hrvatske mladeži, školovane, za rad voljne. Pa i onih nešto starijih, još starijih…Što ćemo sada? Čekati da se vrati turizam, da se otkloni prometna odsječenost, da nam pristignu nekakve mrvice odozgo? I ništa ne raditi! Život je borba, utakmica, s neizvjesnim ishodom. A i on je jedan, za svakog od nas, nema puno izbora. Za što se boriti? Za dostojanstvo rada!
Još su stari Latini rekli da “što otpočetka ne valja, ni s vremenom ne može postati dobro”. A ovakav model poduzetništva, kakav provodi ista vlast od samih početaka, sve je prije, nego “optimalan”. Štoviše, protivan je i kršćanskom načelu prema kojemu gospodarski sustav mora pružiti potporu i radu i kapitalu, stvarati trajnu socijalnu stabilnost i jamčiti pravednu raspodjelu dohotka. U pokopanom samoupravljanju rad, još više radno pravo bilo je sve, kapital ništa. Danas je drukčije, rad i ljudski potencijali su ništa, kapital je sve! Ali tko je danas vlasnik kapitala, kapitalist, tajkun? Kako je došao do njega? Što on uopće radi s takvim kapitalom, oplođuje li ga, zapošljava li nove ili bar zadržava postojeće radnike? Gdje su te nove vrijednosti? Ništa od toga! Bar ne na krajnjem hrvatskom jugu. Čast onim upornim, radnim i poštenim, ne znam broje li se prstima jedne ruke.
Kako vratiti dostojanstvo radu, oživjeti ovdašnje ljudske potencijale, vratiti optimizam, vjeru u vlastite mogućnosti? Samo drukčijim putem, hrabrošću, znanjem, argumentima svih onih koji su za svekoliku revitalizaciju i razvitak ove županije. Osobno podrediti općem. Težiti k ravnoteži rada i kapitala. Razmislimo kako je uspjela ta Europa. Sigurno ne ovakvom pretvorbom, s ovakvim “poduzetnicima”, razinom demokracije i ljudskih prava. Ako nešto ne “štima”, a gospodarstvo sigurno ne, i to tako desetljećima, treba pronalaziti druge putove. Na našu sreću ne nove, nego već znane i lako primjenljive. Potvrđene u razvijenom svijetu, kojemu možemo pripadati, ako to većina hoće. Jer ima ih i uvijek će ih biti, koji to i neće.
Kada ljudski rad i čovjek uopće bude na većoj cijeni od postojeće, znat ćemo da se nešto dogodilo. Bar ćemo moći reći – ovdje stanuje rad! U ovoj prigodi podsjećam da je to tek važna politička zadaća, gospodarska činjenica nikako! A ono što ja činim u ovim kolumnama zapravo je prepričavanje, više ili manje uspješno, gospodarskih činjenica. Ne očekujući da je svakome po volji, ali vjerujući bar većini.
22. travnja 1999.
Bajro Sarić – "Dubrovački list"
