NE PONOVILO SE!
Četvrtak, 01 Listopad 2009 14:44
Kad su toga utorka 1. listopada 1991. počele padati granate i po Lapadu, ipak sam bio uvjerenja da je to tek neko upozorenje srpskog i crnogorskog agresora i da će to brzo prestati. Naime, nisam mogao ni vjerovati kolika je količina mržnje agresora i osvajača prema svemu što je hrvatsko i katoličko i koliko su bili protiv naše neovisnosti i državotvornosti. I idućih dana držalo me tako uvjerenje, iako su loše vijesti o agresorovim nakanama i zauzećima sustizale dnevno jedna drugu. Strašno su teški dani to bili, beskrajno dugi, ponekad mi se činilo da će cijeli Grad nestati u plamenu, a ogorčilo mi potpuno ravnodušje takozvane međunarodne zajednice. Do ludila su me dovodila zapažanja nekih u skloništima, ne znam ni sad točno zbog čega, da eto mi, dakle mi koji se ništa drugo nego branimo, prvi počinjemo, a da oni samo zbog toga uzvraćaju. I tako sve do Svetog Nikole te godine. Moramo se i ovaj put duboko nakloniti i zahvaliti svim hrvatskim braniteljima koliko onim na bojištima, toliko i svima onima koji su na bilo koji način i uokvirima svojih mogućnosti sve to podnijeli, svim nevinim žrtvama i tako sve dok smo tu, uključujući i nove naraštaje Dubrovčana. I nikada ne smijemo sve te muke i tu mržnju zaboraviti. A moramo biti i ponosni, skupili smo snage za oprost i Dubrovnik je i unatoč svih tih žrtava, koje su se prohujale stoljećima na ovome, uz ostalo i trusnom tlu, ostao neponovljiv, hrvatski, katolički, ali i otvoren za one drukčije, dobronamjerne i bez obzira što ovdje, na ovoj stijeni nikad nije bilo lako, pa ni danas.
Bajro Sarić
