Gradske su vlasti, valjda zbog "rezanja" ionako prenapuhanog i predizbornog proračuna, odlučile uskratiti Ibrici Jusiću njegov tek nedavno započeti povratak na skaline Dominikanskog samostana. Ionako siromašna i nimalo izvorna dubrovačka turistička, pa i kulturna ponuda, bar ona institucionalna, ostala je tako bez još jednog svojega izvornog "proizvoda". Svejedno čine li to gradske vlasti doista zbog proračuna ili zbog brisanja tragova prethodne vlasti, ovo s Ibricom nije nimalo ni mudro, a i kukavički je čin na svoj način. Moja malenkost tvrdi da je dubrovačka institucionalna kultura u golemoj krizi već možda i više od desetljeća, da osim što se kitimo tom slavnom kulturnom baštinom, ništa se bitno novoga i šire prepoznatljivog od domaćih "kulturnjaka" nije dogodilo, osim nekoliko manje ili više značajnih književnih i likovnih djela. Iskoraka i obračuna s nama samima i našim mentalitetom, mediokritetstvom i provincijalnošću nema, hrabrosti za tako što još manje, a ravnatelji kulturnih ustanova bave se svim i svačim, a najmanje onim za što ih plaćamo. Financijskih malverzacija i neracionalnosti u tim je ustanovama već i previše i nitko za to ne odgovara. Jedina je svjetla točka alternativna dubrovačka kulturna ponuda i njezini hrabri i kreativni predvodnici. A da je drugačije, našlo bi se sigurno i novca za Ibricu, jer već je vrijeme da se "pretplatnicima" uskrati i da svake godinu podastru rezultate svojega /ne/rada i da imaju ugovor o radu na određeno vrijeme, jednu po jednu godinu.  

Bajro Sarić