Foto: Mirko Bezek

Naprosto mi je sve omraženija riječ strategija. Umno zvuči, malo je kome jasna, a nikoga i ne obvezuje. Strateški razvojni dokumenti političarima i sličnima služe tek kao pokriće da ih nije zarobila ni prošlost ni svakidašnjica, nego eto imaju oni vremena i za budućnost i tobožnju skrb o novim naraštajima. Na kraju se uvijek ispostavlja da su to obične, manje ili veće gomile  "kartušine" i da život ide "drumom", a strategije šumom. Tako su se nedavno skupštinari takozvanog Dubrovačkog destinacijskog managementa  dosjetili da bi povrh svih postojećih strategija i sličnih dokumenata i pored vrlo loših iskustava s takvim dokumentima trebalo izraditi novu strategiju razvitka dubrovačkog turizma. Pa i to je podnošljivo, neka se nešto radi ili bolje išta nego ništa, možda će nešto ti, ništa drugo nego teoretičari i umišljeni znalci turizma i i "izroditi", jer se kao praktičari nisu dokazali, ma što oni mislili o sebi. Nepodnošljivom mi se čini poruka prema kojoj bi ta strategija trebala odgovoriti na pitanje kakav turizam zapravo želimo. Ma koga se fućka, a najmanje turiste o tome što mi želimo i što nam se "mota" po glavi. To je klasičan antitržišni ili socijalistički ili planski pristup koji opet jamči isto, dakle život "drumom", a strategija šumom.  Ili jednostavnije, takvi bi htjeli upravljati tušim, u ovom slučaju špagovima turista. Svakoj strategiji moraju  prethoditi najmanje dvije temeljite studije i to: SWOT analiza i isktraživanje tržišnog potencijala i preferencija. Ne može se nikakvim strategijama ni planovima kupcima, potrošačima ili turistima nametati nešto što mi držimo da je za njih dobro, mimo njihove volje. A zna se i to da ima tu po Gradu podosta čeljadi kojima su i turizam i turisti i izletnici i slični nepodnošljivi, zna se i to da ima i onih koji bi da nam ti pošalju novac i da uopće ne dolaze, a ponajviše je onih koji nisu svjesni i nekih naših prirodnih i sličnih ograničenja s kojima se moramo nositi i koja nisu naš izbor. A čudno je i to da dubrovački turistički fakultet s četiri desetljeća tradicije nije u stanju sačiniti suvisao, održiv i provediv koncept i ne samo turističkog, nego i svekolikog razvoja Grada Dubrovnika, neku vrstu Agende 21 koji će proizlaziti iz posve novih konkurentnih i globalizacijskih uvjeta i koji će, umno rečeno, posve redizajnirati i rebrandirati ovdašnju turističku i svaku drugu ponudu. Ne preostaje ništa drugo nego zaključiti da smo još duboko u svijesti teoretičari, pa i autisti i da nismo spremni zagrnuti rukave i suočiti se s novim vanjskim okolnostima. I barem u ekonomiji i poduzetnišvu zauvijek zaboraviti što mi mislimo o sebi, a ne oni o kojima ovako ili onako ipak ovisimo, dakle opet kupci, potrošači, turisti, izletnici...

Bajro Sarić