Princip jednog kazališnog pisca, čiji su komadi izvodili na svim značajnijim pozornicama, bio je da niti jednu od tih izvedbi ne posjeti. Iako mu je ugled stalno rastao, godinama je uspijevao ostati vjeran svom principu. Načelno je odbijao sve pozive kazališnih direkcija da prisustvuje njihovim inscenacijama, a na većinu tih poziva nije ni odgovarao. Uostalom, ništa na svijetu nije mrzio više od direktora kazališta. Jednoga dana prekršio je svoj princip i otputavo u Dieseldorf, te u tamošnjem kazalištu, koje je slovilo kao jedno od najvećih, što naravno ne znači da je dieseldorfsko kazalište uistinu bilo najveće u Njemačkoj, pogledao svoj posljednji komad, naravno, ne premijeru, već treću ili četvrtu izvedbu. Vidjevši što su dieseldorfski glumci napravili od njegova komada, na nadležnom sudu u Dieseldorfu podnio je tužbu koja ga je, prije nego što je uopće došlo do rasprave, smjestila u poznatu ludnicu Bethel nedaleko Bielefelda. Od direktora dieseldorfskog kazališta tražio je povrat predstave, što je značilo da mu mu svatko, tko je na bilo koji način sudjelovao u predstavi, treba vratiti sve, pa i najmanju sitnicu koja je na bilo koji način dovedena s njome u vezu. Zatražio je, naravno, i da mu gledatelji, njih oko pet tisuća, koji su u međuvremenu posjetili predstavu, vrate ono što su tamo vidjeli.
15. kolovoza 2009.
Thomas Bernhard – "Imitator glasova"
PS – Doista čega smo sve sve nagledali, a vjerojatno ćemo i nagledati, postavlja se pitanje koliko to uopće ima veze s umjetnošću i onim što je pisac htio reći. I u što se sve troši novac takozvanih poreznih obveznika. Ali, čeljad je strah to, makar i tiho spomenuti, bojeći se da ih se ne proglase primitivcima. /Bajro Sarić/
Ralph Waldo Emerson /1803-1882/ najutjecajniji je američki duhovnik i intelektualac 19. stoljeća. Moglo bi se reći da je tvorac temelja američkog svjetonazora, kojega resi naglasak na individualizmu, pragmatizmu, ali i religioznosti, iz čega se i razvio američki politički, ekonomski i moralni sustav koji je doveo do najvećih uspona u svim područjima ljudskog djelovanja. Naravno, ne mora se čovjek u svemu slagati ni s Emersonom, ni s bilo kojom drugom intelektualnom veličinom, ali ono što me fascinira kod njega je to umijeće davanja smisla svemu, oduševljenje ovim svijetom kakav jest da jest, oduševljenje svakim novim danom i vjerom u čovjekove mogućnosti. Osobito ističe važnost samopouzdanja, a mržnju, zavist i depresiju Emerson definira kao posljedicu upravo nedostatka samopouzdanja. Začuđujuće je kako hrvatski izdavači nisu prionuli Emersonu, možda im se komercijalno ne čini značajnim, a sva njegova djela prevedena su davno i u Beogradu i Sarajevu. A doista, Emersona uvijek treba imati na "komonćinu", kad vam nije lako i vjerujte, vratit će vam i vjeru i snagu i duh i učinit će vas jedinstvenim, neponovljivim i vrijednim bićem, bez obzira što ste i kakvi ste. /Bajro Sarić/
A evo što u svojim "Ogledima" Emerson piše o molitvama.
"U kakve se sve molitve ljudi ne upuštaju! Ono što vi svetom službom zovete nije ni smjelo ni srčano. Molitva gleda preko mora i teži da se domogne neke tuđe vrline i tako se gubi u beskonačnoj zbrci prirodnog i natprirodnog, isporedovanog i čudesnog. Molitva kojom se žudi za određenom koristi, ni za čim manjim nego da mu sve ide glatko, jest zlo. Molitva je kontemplacija o činjenicama života s vrhovne točke stajališta. To je solilokvij zagledane i zanesene duše. To je duh Boga koji proglašava njegova djela za dobra. Ali molitva kao sredstvo koje utječe na postizanje osobnih ciljeva jest podla i lopovska. Ona pretpostavlja dvojnost a ne jedinstvo u prirodi i savjesti. Kad čovjek bude na ravnoj nozi s Bogom, on neće prosjačiti. Molitvu će vidjeti u svakoj radnji. Molitva zemljoradnika koji klečeći pljevi svoje polje, molitva veslača pokleklog pri zamahu vesla, pravu su molitve koje se razliježu diljem prirode, makar poradi neuglednih ciljeva. Karatak, u Fletcherovoj Bonduki, posavjetovan da ispita duh Boga Odeta, uzvraća: "Njegovo skriveno značenje u našim je pothvatima, naša snaga najbolji nam je Bog." Druga vrsta lažnih molitvi su žalopojke. Nezadovoljstvo je nedostatak samopouzdanja: odsustvo čvrstine volje. Sažalite se nad nečijim jadom samo ako time pomažete nesretniku. Ako ne, gledajte svoja posla i zlo samo od sebe počinje se popravljati. Naše suosjećanje podjednako je podlo. Odlazimo onima koji bezumno jecaju i jednako sjede i kukaju za društvom, umjesto da im ulijemo istinu i grubim električnim šokovima, pomažući im još jednom uspostaviti vezu s vlastitim razumom. Tajna sudbine radost je u našim rukama. Uvijek dobrodošao bogovima i ljudimaje ona koji samom sebi pomaže. Njemu su sva vrata širom otvorena: njega svi jezici pozdravljaju,i sve časti ovjenčavaju, i sve oči prate sa željom. Naša mu ljubav izlazi u susret i grli ga jer mu nije bila potrebna. S lakom zebnjom i kao ispričavajući se mi ga rlimo i slavimo se on držao svog puta i prozirao naše pokude. Bogovi ga voliše jer se mržnja ljudi okrenula protiv njega..."
8. kolovoza 2009.
