Jer, što se događa kada je domaća valuta precijenjena? Zamislimo li “realni” tečaj prema kojemu 1 DEM vrijedi 4.44 kn /takav je bar približno i bio u trenutku uvođenja kune kao hrvatske novčane jedinice/, to znači da prosječni hotelski polupansion iznosi 25 DEM ili 111 kn. Međutim, s uglavnom fiksnim tečajem kune prema DEM u proteklih pet godina od 3.70, polupansion je i dalje 111 kn, ali u njemačkoj valuti to je 30 DEM. Dakle, 20% precijenjeni tečaj i to u uvjetima kada prosječne cijene turističkih usluga na međunarodnom tržištu opadaju. Posljedice su – slabljenje konkurentnosti izvoznog sektora, destimulacija domaće proizvodnje, povremena deflacija, nezaposlenost, tehnološko zaostajanje, porezna presija…Najteže su – gomilanje socijalnih tenzija i sve veće ekonomsko, pa i tehnološko zaostajanje za razvijenim svijetom.
Što je alternativa? Realni, odnosno ravnotežni devizni tečaj! A taj je danas, nakon pet godina prividne monetarne stabilnosti bar 5 kn za 1 DEM, ako ne i više. Kuna “slobodno” pada od samih početaka, radi se o deprecijaciji ili stvarnom smanjenju njene vrijednosti. To naše monetarne vlasti devalvacijom kao službenom potvrdom deprecijacije nikada nisu priznale, a uglavnom fiksni, pa i stabilni tečaj održava se raznoraznim deviznim transakcijama. To je još jedna potvrda prevage forme nad suštinom, jer vanjska ravnoteža ne izvire iz unutarnje. O unutarnjoj se ravnoteži može govoriti tek kada je stopa nezaposlenosti “normalna”, socijalno stanje “tolerantno”, makroekonomska regulacija minimalna i platna bilanca na dugi rok ujednačena. Od svega ovoga zasad nema ništa, a upitnim se čini jesmo li dodirnuli dno? Bar da jesmo!
Izbor je sužen – ili postupno /nikako jednokratno/ uravnoteženje deviznog tečaja ili valutnog pariteta kune, tzv. puzajuća devalvacija, s neizbježnom inflacijom ili status quo. Osobno sam za prvo rješenje, ali uz cjelovitu i kako se to sada kaže transparentnu preinaku postojeće makroekonomske politike, dakle monetarne, porezne, socijalne i razvojne, svih njenih mjera i instrumenata. Onima kojima se čini boljim status quo, mora se reći da su u zabludi, makar vjerujem da oni sami to znaju. Ako stvarno misle da je kuna monetarno ili Hrvatska gospodarsko čudo, kako to znaju reći ili napisati tvorci ili apologeti toga čuda, postoji i ona – svakog čuda za tri dana dosta…Čuda u ekonomiji nema, a ako vam se čini da ipak ima, proći će vas to. doći će on na svoje…I ekonomija je umijeće mogućeg, uostalom kao i politika.
Za našu je županiju, za razliku od nekih drugih hrvatskih županija, od osobite važnosti realan tečaj kune. U takvom slučaju izvozne šanse rastu, ohrabruju se naše temeljne gospodarske djelatnosti – turizam i pomorstvo. Postajemo cjenovno konkurentniji. Onaj polupansion više nije 25 DEM, nego 22.20 DEM. To samo nije dovoljno, ali se već lakše diše.
Ne prizivam li svojim prijedlogom gospodarski kaos, ne dolijevam li ulje na vatru? Ako će realni, time i ravnotežni tečaj kune tome pridonijeti, odmah odustajem. Ali znam da nakon svega ne postoji bezbolan put ozdravljenja hrvatskog gospodarstva, pitanje je koliko skupi lijek primijeniti. Držim da ovaj nije skuplji od nekih drugih, primjerice onoga koji održava status quo i ovakvu kunu.
15. travnja 1999.
Bajro Sarić – "Dubrovački list"
