Nota bene

Bajro Sarić

Proračun Grada Dubrovnika za 2010. u iznosu od 317.580.400 kuna, ma koliko još uvijek impresivno djelovao s obzirom na doista tešku godinu u kojoj će se ostvarivati, nema nikakve sumnje, nipošto nije dovoljan za pokriće svih ugovornih i zakonskih i razvojnih obveza. Koaliciji na vlasti SDP-HNS-HSLS-HSU nema se što zamjeriti glede samog iznosa proračuna, on je realan i valja joj priznati da je korisnike proračuna suočila s istinom, a ta je da gradskog, odnosno novca poreznih obveznika neće biti dovoljno i da će se tome, htjeli ili ne, morati prilagoditi. Skoro pa svi korisnici proračuna ranijih godina računali su s uzlaznom krivuljom proračunskih, a i sponzorskih prihoda, tome prilagodili vlastite planove i programe i nitko ih nije upozoravao da to baš i neće ići u nedogled. Očito je da Grad Dubrovnik, koliko god nekima teško palo, ne može na svojim "plećima" izdržati postojeću "nabujalu" komunalnu, obrazovnu, kulturnu, športsku i socijalnu infrastrukturu, koja na nesreću još uvijek na razini "branda" Grada i ako se ne posegne za raznim modelima vanjskog financiranja i zaduživanja, javno-privatnog partnerstva, stagnacija je neminovna. Pravilnom se čini politika financiranja ustanova i udruga prema programima i njihovoj provedbi, a ne u fiksnom iznosu ili nekoj vrsti "pretplate". Ipak, ozbiljna je zamjerka donositeljima gradskog proračuna za 2010. što nisu pripremili i donijeli takozvani "zero" proračun, odnosno u kojoj će se postojeća struktura ili proračunska politika temeljito promijeniti i prilagoditi novim okolnostima, u duhu onoga što su na predizbornim skupovima i obećavali. To bi jamčilo da se i s manje novca može puno više učiniti u onome u čemu je grad kao jedinica lokalne samouprave nadležan i svakako probudilo korisnike proračuna i njihove godinama ustaljene navike koje se svode na neučinkovitost, birokratiziranost i političku podobnost.

Bajro Sarić

Dubrovačka klapa "Maestral" prigodnim je i pomalo nostalgičnim koncertom obilježila 40. obljetnicu svojega postojanja. Nema druge nego priznati da su "Maestrali", makar i u promjenljivim, uvijek objektivno uzrokovanim postavama, postavili i održali najviše standarde klapskog, autentičnog hrvatskog pjevanja, bez većih oscilacija. Zahvaljujući prelijepim, možda malo i sjetnim pjesmama  Krešimira Magdića, Marija Nardellija, Đela Jusića i drugih hrvatskih skladatelja, one su se u interpretaciji i aranžmanu "Maestrala" pokazale doista specifičnim, osobitom dalmatinskim i diljem svijeta prepoznatljivim "proizvodom", koji duboko zadire u tradicijsku i kulturnu baštinu naših lijepih, ali za život nikad lakih krajeva. Skoro svaka pjesma u izvedbi "Maestrala" podsjeća nas na neka i ne baš tako davna vremena i mjesta, kad se nije puno ni imalo, ali ni tražilo, rekao bih i sretnije živjelo. Pjesmom se može vraćati u povijest, u djetinjstvo, u tadašnja ozračja i neki, možda usporeniji, ali kako se sad ispostavlja poželjniji ritam, na što su nas uvijek podsjećali "Maestrali". Nesvakidašnje je da to tako traje u kontinuitetu četiri desetljeća, a ne treba ni sumnjati da će tako biti i dalje, s novim naraštajima. Uvijek se mjesta u Gradu nalazilo za lijepu pjesmu i glazbu, kad je bilo i najteže i tako će biti i dalje, sve dok je "Maestrala". Hvala svima živima i umrlima što je to tako i što će biti i dalje tako...

Bajro Sarić

Niti jedna gradska vlast, a teško da će i ova predvođena Vlahušićem, stati na kraj dubrovačkim taksistima. Najvažniji dokument u toj važnoj problematici, važnoj i za stanovnike ovoga Grada, ali i za dojam o turističkoj slici, pa i elementarnoj kulturi, Odluka o taxi prijevozu, više puta je mijenjana, usklađivanja, dopunjavana, ali se na terenu tek djelomice provodi, sa svim negativnim posljedicama na kakvoću i cijenu te usluge. Makar su kriteriji za dodjelu koncesije za taxi prijevoz precizni, primjerice o urednosti, kakvoći i boji vozila, taxi stajalištima i sl.oni se jednostavno ne provode. Primjerice, odavno su taxi vozila trebala biti bijele boje, odavno su utvrđeni standardi urednosti i ponašanja taxi vozača, međutim svi rokovi su probijeni, a stanje, nažalost ne samo u taxi službi, nego i u ugostiteljskim uslugama, buticima, organizaciji i kakvoći izleta morem i priobaljem, privatnoom iznajmljivanju i sl. sve je prije negoli dostojno dubrovačkog turističkog branda. Nema se ništa drugo nego za zaključiti da u tim segmentima gradska uprava, pa i nadležne državne inspekcijske službe i policija naprosto ne funkcioniraju, što iz straha pred jačim, što zbog korupcije, a ponajviše zbog "naših" i "njihovih". A čini se da i nema neke prevelike volje da se uspostavi red, zna se koliko taksista i s kakvim preduvjetima može biti /negdje oko 120/, ne može to biti područje takozvanog slobodnog tržišta i ne može svatko raditi što mu je volja, čak i ako ima neke zasluge, primjerice u Domovinskom ratu i nedopustiv je taj nasilni gard, odnosno pravo jačega s kojim smo suočeni. Oni koji su dobili povjerenje voditi ovaj Grad, dobili su ga da budu jednaki prema svima, znali su i sami da za takvo što treba imati i znanja i hrabrosti i da konačno ovaj, kako se često kaže biser hrvatskog Jadrana, bar tamo za što su nadležni, takvim i učine. Ako to nisu u stanju, zbog odnosa političkih snaga, minimum je da to i priznaju. Ali očekivati da će s ovakvim pristupom Dubrovnik postati ekskluzivno turističko odredište, čista je iluzija, ma koliko marketing i takozvani PR /public relation/ sve omotao u blještavi "celofan" ili neku skladnu priču. Ovi novi turisti i izletnici, zahvaljujući suvremenim informacijsko-komunikacijskim tehnologijama suviše nas dobro poznaju i sve je manje mogućnosti za prevariti ih. Kad se sav taj mozaik naših površnosti i bezidejnosti sklopi u jednu cjelinu, nije ni za čuditi koliko nam je bijedna dnevna potrošnja po turistu ili izletniku i koliko su jadni rezultati poslovanja i financijski položaj turističkih i na njih naslonjenih ostalih poduzetnika, pa dalje gradskog proračuna, komunalne infrastrukture i sl. A mi i dalje pričamo li pričamo o našim neprolaznim ljepotama, o inferiornim susjedima i ništa drugo nego se gušimo u svakidašnjici trica i kućina, mlaćenju prazne slabe, površnostima. Pitanje je samo dokad..

Bajro Sarić