Ugledni dubrovački odvjetnik u mirovini Žarko Ratković, sudeći prema objavljenim filozofskim, estetskim i egzistencijalnim raspravama i prozi očito nije nimalo ravnodušan prema zbilji, ljudima i pojavama u okruženju u kojem se našao. U svojim filozofskim i gnoseološkim raspravama propitkuje zbog čega je sve tako kako jest, moraju li ljudi i društvo biti baš takvi kakvi jesu, zapravo mogu li ikako biti bolji. Pri tome, što možda i nije loše, kritički preispituje i polazišta Hegela, Junga, Kanta i drugih velikih filozofa u pitanjima vrednovanja estetike i etike individualnog i kolektivnog umjetničkog duha, nudeći i neke nove ideje, koje bi tek trebalo provjeriti. Ratković čvrsto vjeruje u snagu prihvaćanja različitosti umjetnosti i kultura, drži da multikulturalnost dovodi i do etničke i nacionalne snošljivosti, tolerancije i suživota na svjetskoj, odnosno globalnoj razini. Ne usuđujem se i neću se kritički osvrnuti na filozofske, estetske i etičke zapise Žarka Ratkovića, jednostavno nisam kompetentan, a i preteška je to materija za nas koji dolazimo iz nekih drugih "branši". Ali, svako propitkivanje smisla i kritički pristup filozofskim, estetskim i etičkim temama, uvjetno rečeno "odozdo", odnosno s "terena" dobro došlo je, pa tako i Ratkovićevo i ostavlja nekoga traga. Ipak, u proznom uratku "Slike iz staračkog života" Ratković je utonuo u krajnji pesimizam, pa i rezignaciju. Kako piše Davor Mojaš to je "knjiga  tamnih tonova, tužnih i ostavljenih sudbina, jedan po svemu drugačiji, pa samim tim i poseban, izbor svakodnevnice koju , najčešće, svjesno ili nesvjesno zaboravljamo, zanemarujemo ili nas naprosto, svojom tragičnošću tjera da se, zabavljeni dnevnim frivolnostima, bavimo osobnim egoizmima birajući kao alibi one ljepše stranice, recimo tako, naših danovnika i životnih rasporeda."Slike iz staračkog doma“ gorko je, tužno, sjetno i pesimistično štivo, gotovo frustrirajuće u svojim porukama, svjedočenjima i zatečenim zatočenim sudbinama ali uredno i vješto krojeno i argumentirano alibijima realističkih prizora koji zorno upotpunjuju i boje slike sumornih odustajanja. Akteri Ratkovićevih „prizora iz staračkog doma“ onaj su izdvojeni i često zaboravljivani dio „razbaštinjenih vlasnika“ ljudskih sudbina koji nas svojom tragičnošću, tugom i očajem podsjećaju i upozoravaju da život ima i onu drugu stranu."

Bajro Sarić