Nota bene

Foto: Siniša Sunara / CROPIX

Obično se kaže da o ukusima ne treba raspravljati. Osobito ne s tako taštim i samodopadnim svijetom kakvi su  najčešći ovdašnji kulturnjaci i umjetnici. Ali, sudeći po ceremoniji otvorenja 61. Dubrovačkih ljetnih igara i dalje se ništa drugo nego neuspješno eksperimentira, možda i više od desetljeća s tom nekad, a za ovisnike o vladajućim i dalje, uglednom, pa i najuglednijom hrvatskom kulturnom manifestacijom i proizvodom. Ako je i ikad, opet barem u posljednjih desetak godina bilo sumnje i opet barem po meni, Dubrovačke ljetne igre su duboko u raljama politike i komercijale, zatvorene za veće  i hrabrije umjetničke iskorake, ali i rastavljene od Dubrovčana, svojih sugrađana, ma što se predmnijevalo i pod Dubrovčanima i sugrađanima i ma koliko to nekome puno ili malo značilo. Pa i ne od sinoć, i opet već više od desetljeća, u dubrovačkoj kulturi i umjetnosti općenito važnije je, čak je i prevažno, pa i sudbinski za neke, sve ono što se događa oko te, nazovimo je arene, dakle tko je nazočan na domjencima prije ili poslije tobože uspješno odrađene predstave, izložbe, koncerta i sl., a nipošto kakve su to predstave, izložbe, koncerti i sl. uistinu bile. Ako je otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara oduvijek bilo, a po meni jest zrcalo i ne samo dubrovačke kulturne, nego i političke zbilje i ako se po jutru dan poznaje, daj Bože da nisam u pravu, i ove 61. po redu Igre neće biti bogzna što i po ničemu se neće pamtiti. Bit će to još jedan, reklo bi se "odrađen" posao, slabo pamtljiv po bilo čemu vrijednome i u dramskom i u glazbenom dijelu, sudeći po programima i koncepciji. Dubrovačkim ljetnim igrama potrebne su svekolike promjene ili redizajn, kako se to umno kaže, ali je vrlo upitno mogu li ih donijeti novi ravnatelji dramskog i glazbenog dijela, relativno mladi i afirmirani hrvatski umjetnici Dora Ruždjak Podolski i Ivan Repušić. Teško je i povjerovati da u Gradu nema takvog ljudskog potencijala koji bi Igre vratio svojim izvorištima, dakle tom istom gradu i njegovoj čeljadi, kakva jest da jest. A i sve mi ovo djeluje kao nametnuto, centralizirano, što Hrvatska i jest i valjda je već vrijeme da se bar malo "opusti" i da Dubrovačke ljetne igre i po repertoaru i po ukupnom ozračju i po izvedbama budu ono što su /ne/davno bile, posebne, drukčije, izvrsne, jedinstvene i dubrovačke. Jedino takve i imaju smisla i potrebu. Ali ta renesansa Igara, koje se htjela iskazati uvodnim igrokazom, ne može doći izvana, ma koliko možda sve to i izgledalo zanimljivo.  Renesansa dolazi iznutra, iz umjetničke duše, snažnog karaktera, hrabrosti i beskompromisnosti i ostaje pitanje, u postojećim recesijskim, egzistencijalnim strahovima pritisnutim političkim i ostalim predrasudama opterećenim vremenima s kojima se Dubrovnik i njegova obična i neobična čeljad suočava, je li takva renesansa uopće moguća, pa i potrebna.

Bajro Sarić

Foto: Katica Cikoja - www.dubrovacki.hr

Napokon, nakon dvadesetak godina, u puno blještavijem izdanju, ponovno je pokrenut jedan od nekadašnjih dubrovačkih turističkih brandova - žičara za i sa Srđa do Grada. Za podsjetiti je da, makar i znatno skromnija osamdesetih godina prošlog stoljeća ta žičara bila prvorazredna dubrovačka turistička atrakcija, s godišnjim prometom preko stotinu tisuća putnikai i "vrtjela" se diljem svijeta u promidžbenim materijalima i ondašnjim medijima. Kao što se zna, puno je nesuglasica i problema oko obnove žičare, otezanja, nerazumijevanja, trajalo je to i više od pet godina, dok ulagač Excelsa nekretnine d.d. u vlasništvu Lukšić grupacije nije napokon ne samo vlastiti, nego na neki način i gradski projekt. Nerijetko smo mi čudna čeljad, puno toga nam smeta, nezadovoljni smo postojećim, neskloni novom, poduzetnički interes shvaćamo samo kao privatni, nipošto i općekorisni, kroz novo zapošljavanje, javne prihode, poboljšanje turističke ponude...Kukamo kako nam dolaze samo strani ulagači, a sami, kad već nismo toliko bogati, nikako da se dogovorimo i zajedničkim snagama pokrenemo, nazovimo ih tako, "naše" projekte. Moramo se trgnuti, promijeniti gard, suočiti se s  globalnim izazovima na svim poljima, jer već su daleko vremena iza nas kad se moglo dobro živjeti od takozvanog dubrovačkog branda ili rente. Makar nije posve nestala i neće nestati ta renta, ipak je sve manja i suvremeni gosti traže puno više za sve manje novca i obrazac ponašanja turista i izletnika u posljednjih desetak godina posve se promijenio. Radujem se svakom novom ostvarenom poduzetničkom pothvatu, svakoj novoj gospodarskoj i kulturnoj vrijednosti, nitko ih neće i ne može iznijeti iz Grada, pa tako neće ni žičaru. Pobjeda je to kulture života i novih vrijednosti nad nerijetkom "kulturom" destrukcije i jala što nas je poprilično zahvatila.

Bajro Sarić

Nije mi baš jasno koliko se najčešća, obična i neobična čeljad navodno išćuđava razlazom gradonačelnika Andra Vlahušića i najznamenitijeg dubrovačkog, ne samo političkog, nego i ukupnog lika na razmeđu tisućljeća – Pera Vićana. Pero je Vićan izgubio povjerenje Andra Vlahušića i "poturio" mu na potpis platni nalog ili tako što na 2 milijuna kuna za kupnju zgrade ex općine Šipan u Šipanskoj luci. U tom "predmetu" vjerojatna je istina ta da je Andro Vlahušić zapravo htio prejudicirati odluku o možebitnoj kupnji spomenute zgrade na Gradskom vijeću Grada Dubrovnika, mimo znanja SDP-a i znajući koliko mu je Pero Vićan važan za održavanje kakve-takve koalicije s njim. Andro je Vlahušić obolio od tako česte bolesti od koje obolijevaju oni koji se prihite vlasti i moći, dakle od samodopadnosti, samodovoljnosti i uvjerenosti u neko svoje mesijanstvo. Jednostavno, taj čovjek kao da i ne čuje neki drugi glas osim svojega, okružio se ljudima oko sebe koji ga i drže kao neko privremeno i neželjeno rješenje i zapravo ga bučno ili tiho bojkotiraju, a cijenu plaćaju, ovako ili onako svi građani. To da koalicijski partneri, ovaj put vićanovci, a prije opet vićanovci, a i sam sam bio u tom kolu s umrlom Južnohrvatskom strankom i nesretnim Srećkom Kljunkom, traže više nego što bi im po glasovima trebalo pripadati, to je naprosto slabost izbornog sustava i nitko im ne može zamjeriti što se tako, ništa drugo nego prirodno ponašaju. S tako zahtjevnim, pa i za dogovore teškim čovjekom kakav je Pero Vićan, ne može se biti siguran ni u što i Andro Vlahušić to jako dobro zna, nije sad ni važno što su obojica podrijetlom Primorci, ne bi drugačiji bili niti da su neki drugi, kad su interesi u pitanju, jer tu nema niti je ikad i igdje bilo ljubavi. Pa ipak, ne bi Andro Vlahušić zbog tog potpisa trebao dati ostavku, kako to sad traži oporba predvođena HDZ-om i njihovim pristašama, ta tek je godinu dana tu i u biti nije napravio niti jednu veću grešku, a i počeo je, makar s puno muke /jer "u maloj bari puno je krokodila"/, čistiti "baštinu" dobrano uprljanu od te iste oporbe. Inače sam uvjerenja, što naravno u demokraciji nije moguće, da se više ne bi trebali bilo gdje pojavljivati i kandidirati niti jedan od četiri dosadašnja, nazovimo ih tako hrvatska i dubrovačka gradonačelnika, a za Vlahušića će se tek vidjeti. Čak možda i ne zbog učinjenog, nego neučinjenog i zbog čega je Grad tu  gdje jest i kakav jest, sa sve manje vlastite imovine i prostora za provedbu neke vlastite, makar i lokalne politike. I uopće je vrijeme za neku novu čeljad u okoštalim političkim strankama, koji neće pitati što Grad može učiniti za njih, nego pitati, ali i odgovoriti što oni mogu učinit za Grad, njegovu čeljad i opću dobrobit. Doduše, veliko je pitanje bili takvi uopće prošli na lokalnim izborima, ali vrijedilo bi pokušati, da bar znamo približno točan, iako nikad posve pouzdan odgovor. I da već jednom prestanemo kukati kako ovakvu vlast nismo zaslužili, kako nas vode ovakvi ili onakvi ili kako smo jadni. A problem je i taj što se vrlo rijetki, vrijedni, stručni i dokazani izravno uključuju u politički proces i što to najčešće čine, vidimo to jako dobro na kandidacijskim listama oni koji nisu ni vrijedni ni stručni ni dokazani, pa im politika, ako Bog da uz to još i vladajuća, sve to može nadoknaditi. Znamo i to da se od g...a pravi g......a, a od krumpira krumpirača i ne znam je li se ikad i igdje dogodilo da se je nekomu uspjelo od g...a napraviti krumpirača, a bilo je slučajeva, osobito u politici da se čak i od krumpira napravila g......a. Bar po meni, kad se sve uzme u obzir, zbroji i oduzme, ovaj naš, kako kome i kakav Grad osuđen je na neki usporeni hod i bavljenje samim sobom. Puno se i stručne i pametne čeljadi uopće i ne želi baviti Gradom i općim dobrom, ne želi imati nikakva posla ni s Gradom ni općim dobrom, uostalom ovdje i ne zarađuje niti mu je egzistencija uopće ovisna i štoviše puno mu toga i smeta, od turizma do razvitka uopće, jer mu se tako narušava i mir i postojeći status i nekakvi, najčešće hinjeni ugled i podrijetlo. Naprosto, mnogi bi htjeli zaustaviti kotač i slijed povijesti, nametnuti neku svoju sliku i viziju Grada svim sredstvima, mimo volje onih drugih, vjerujem idobronamjernih, ma odakle da su. Čudim svim tim forumašima, znanim i neznanim i svima ostalima koji su se razgalamili nakon razlaza Vlahušića i Vićana. Kao da će njima biti neke koristi od svega toga. A i ne znaju za konstantnu lokalne dubrovačke politike, koja traje punih sedam stoljeća, da kad stvar dođe do usijanja, pribjegnu ipak onoj "Vrana vrani oči ne vadi"!

Bajro Sarić