Nota bene

Iako u sjeni ostale muzejsko-galerijske djelatnosti, izložbom pod nazivom "Alberto Giacometti – kipar duše 20. stoljeća, Umjetnička galerija pod upravom Antuna Maračića, još jednom je potvrdila, u najmanje šest proteklih godina, kako je vrlo važna i ugledna, ponekad i neopravdano zapostavljena dubrovačka kulturna institucija. Za one koji ne znaju, u njezinim se prostorima, točno prije 60 godina održala IX., odnosno prva poslijeratna Šahovska olimpijada, po kojoj ostaje u trajnom sjećanju. Iako bi se za spomenutu izložbu moglo reći da je prije upoznavanje sa životom i djelom velikog, ne samo švicarskog, nego i svjetskog umjetnika, a manje s onim s čime se najviše i proslavio i po čemu je upisan u svjetsku umjetničku povijest, kiparstvom, koncepcija i ideja izložbe, u ograničenim financijskim uvjetima, pokazala se punim pogotkom. Za one koji se koliko-toliko razumiju u umjetnost, dovoljno da upoznaju Alberta Giacomettija /1901-1966./ i njegov pogled na svijet s jedne ne baš česte strane, dakle na njegovo naličje, nipošto lice, koje nam se tako često licemjerno pokazuje kao nešto lijepo i savršeno. Negdje sam pročitao da je Giacometti u Rimu imao i prvo iskustvo s prostitutkama te je nastavio posjećivati bordele do kraja svog života smatrajući to najboljim načinom oslobađanja seksualne energije bez komplikacija sa razočaranjima i emocionalnom povezanošću. Očito je da su mu ta, uvjetno rečeno seksualna ograničenja, bila i motiv, osobito u njegovom bogatom, neki kažu nadraealističkom, drugi pak realističkom kiparskom opusu. Švicarska nadrealistička udruga ga je 134. ipak izbacila iz svojega članstva, ocjenjujući njegove kipove protivnim nadrealističkom viđenju svijeta i čini se da je ipak Giacometti opaki realist. "Noć (Night, 1946.), Čovjek pokazuje (Man pointing, 1947), Gradski trg (The City Square, 1948.) i Hodajući brzo kroz kišu (Walking Quickly Under Rain, 1949) su sve remekdjela, svako savršena varijacija tamno obojanih, dramatičnih tema. Svaku od ljudskih figura su dijelile dvije značajke koje su obilježile Giacomettijeve radove od ovog razdoblja na dalje. Prvo, površina skulptura  je hrapava, hrđava. Drugo, njihova torza, glave, ruke, i noge su izdužena, skoro dovedena do slomljenosti. Kritičari su odmah uvidjeli snažnu metaforiku. Ovdje je, dakle, prikazana ljudska egzistencija bez radosti i značenja. Također su uvidjeli Giacomettijevo prijateljstvo sa filozofom Jean-Paulom Sartreom i vidjeli povezanost Giacomettijevih skulptura s temama Sartreove egzistencijalističke filozofije, koja je smatrala da je život bez značenja i da bilo kakva vrijednost može doći jedino kroz potrebe. Giacometti je tvrdio da nije vodio računa o filozofskim implikacijama svojih djela. Govorio je da su njegova post-ratna djela samo pokušaji prikazivanja fizičke realnosti kako ju je on vidio. Ništa više, ništa manje." /www.hr.wikipedia.org/. Osim nekoliko kipova, prezentacija Giacomettijevog ukupnog opusa u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, koja će potrajati do 6. listopada 2010. sastoji se od niza crteža, slika, trodimenzionalnih radova, grafičkih listova i litografski ciklus pod nazivom Pariz bez kraja.

Bajro Sarić

Baš je lijepo sinoć /24.06.2010./ bilo na Stradunu. Dubrovački puk u najširem značenju, dakle onaj od Pelješca preko Dubrovačkog primorja, Dubrovnika, Župe dubrovačke do Konavala, uspješno je predstavio "Dubrovačku trpezu", ali i tradicionalnu Primorsku svadbu. Svega je bilo na trpezi, od izvorne, domaće gastronomije, ića i pića, vina, kruha, slastica, a uspješno su predočeni i narodni običaji i nošnje stanovnika krajnjeg hrvatskog juga. Povod je bio Dan hrvatske državnosti, a dobro bi bilo da se ovo sve ponovi i više puta godišnje. Mašte, duha, optimizma i energije ne ponestaje ovdašnjem običnom i neobičnom puku, pokazalo se i sinoć Sve pohvale organizatorima, sponzorima i sudionicima ove nesvakidašnje feste i još jedna potvrda da se sve može kad se hoće i vjera da će ipak biti bolje, ako ne u materiji, u duši sigurno. Ali, uz sve to, ovakva su pučka događanja iznimno važna za očuvanje i kontinuitet svekolike dubrovačke kulturne tradicije i identiteta, onog neprolaznog i uvijek privlačnog dubrovačkog branda, kojega možemo i moramo još i bolje, u ekonomskom smislu, valorizirati.

Bajro Sarić

Nema nikakve dvojbe, iznova se "drma" ionako krhka vladajuća gradska koalicija SDP-HNS-HSLS-HSU-Nezavisna lista Pera Vićana. Ovaj put sjeme razdora posijano je prijedlogom Upravnog vijeća Folklornog ansambla "Linđo" da se za novog ravnatelja te javne ustanove u kulturi imenuje Dubravka Sarić, a ne Miho Kalauz, o čemu će Gradsko vijeće Grada Dubrovnika odlučivati, ako se što nepredviđeno ne dogodi, sredinom srpnja. Dakle vijećnici će imati samo jednu mogućnost ili prihvatiti ili odbaciti prijedlog o imenovanju Dubravke Sarić i to bi bilo to. Ali, kad je objavljen prijedlog za imenovanje Dubravke Sarić, krenula je prava lavina protiv predlagatelja, dakle Upravnog vijeća, odnosno njegovog predsjednika Gorana Vukovića /HNS/ i Irene Labaš /SDP/, koji su većinom glasova /protiv je bio Zdravko Rajević, predstavnik zaposlenika/, uvjetno rečeno pobijedili. A onda se digao na obje ruke i noge svekoliki puk, istini za volju više zauzimajući se za Miha Kalauza i status quo, ma što status quo značio, nego protiv Dubravke Sarić, makar je preko dežurnih internetskih kukavica bilo i toga. Opći je stav protivnika imenovanja Dubravke Sarić da nije stručna, da nije "linđovac", ma što i to značilo, da je ona u milosti vladajućih i na kraju da opet politika, a ne struka upliće prste tamo gdje joj nije mjesto. Tako se na stranu Miha Kalauza svom silinom i autoritetom, potpisom na peticiju za njegovu ravnateljsku prolongaciju postaviše i ne samo "linđovci", nego svekolika dubrovačka kulturna i umjetnička javnost, lokalni mediji, svi oni kojima ne "paše" ova gradska vlast predvođena Androm Vlahušićem. Sramotnu su ulogu u svemu ovome odigrali lokalni mediji i novinari, nemjerljivom količinom neobjektivnosti i pristranosti, ali nije im to ni prvi ni posljednji put i od njih, koji su ionako u raljama političkih i financijskih moćnika ne može se ništa boljega i očekivati, ta i oni su ljudi, dakle nisu bogzna što, ni bolji ni lošiji od nas ostalih. Istini za volju, tu smo gdje jesmo, svaka hajka, blaćenje i tome slično podiže gledanost, slušanost i tiražu, a kakav takav glas razuma ili "drukčijosti" smanjuje. I to bez imalo zadrške, propitkivanja o tome što je to uopće ravnateljsko mjesto, koliko je tu struka važna, a nije zacijelo isključivo, ni tu ni igdje drugdje, barem ne kad je riječ o javnim poslovima. Uopće takvima ništa i ne znači što je Dubravka Sarić, istina s prekidom, ipak "linđovka" i očito je da postoje, kao i u svemu ostalom, njihovi i naši "linđovci", nešto kao dobri i loši momci i djevojke. Dalje, Dubravka Sarić ima i sve ostale reference potrebne za vođenje FA "Linđo", poput odličnog znanja financija, komunikacijskih vještina, odlučnosti, hrabrosti, beskompromisnosti, pa i poduzetničkih vještina, što je i u radnoj karijeri dokazala. Poznam i Miha Kalauza i nipošto ne tvrdim da i on ne bio bio dobar ravnatelj FA "Linđo". Iako, bar po meni, ne bi mu trebala biti baš nikakva prednost što je dugogodišnji "linđovac", naprotiv to se nerijetko pokaže kao mana, koju porezni obveznici plaćaju, a da toga i nisu svijesni. Kako mogu svi ti takozvani dubrovački uglednici, makar mi je  taj pojam odvratan po sebi, unaprijed tvrditi, jer svojim potpisom na peticiju to i čine, da bi se imenovanjem Dubravke Sarić za ravnatelja "Linđa" ova, kako neki kažu dubrovačka svetinja, posve urušila, a Đelo Jusić čak tvrdi da će se "ples i glazba, te velike čarolije, čak i uskratiti Gradu" ako ne bude po njegovom i njemu sličnima. Nije čudno ni to što svi ti peticijaši, zavedeni ili nezavedeni, svejedno, optužuju politiku i političare, naravno vladajuće, da uništavaju struku, u ovom slučaju FA "Linđo", mistifirajući pojam struke, a zadali su i "strah od izopćenja" onima koji ne dijele njihovo mišljenje. Jer oni koji ne dijele njihovo mišljenje po njima su ništa drugo nego izrodi, neki sumnjivi, ako su i uopće Dubrovčani i sve tako. A izbor na kraju mora biti politički, svidjelo se to nekome ili ne, jer o tome odlučuje čisto političko tijelo, Gradsko vijeće Grada Dubrovnika i ono ima pravo, koje im je u demokratskom postupku zajamčeno, odlučiti po svojoj volji, ne mora prihvatiti sve te peticije, facebook i sl. i ima pravo razmišljati drukčije i svojom glavom. Pitanje je koliko je uopće FA "Linđo" na stabilnim nogama, već i godinama, osobito u financijama i koliko se uopće dobro vodi također već godinama, a malo je kome i do propitkivanja onih koji su pozivom kulturnjaci ili umjetnici u strahu da ih ovi ne prozovu primitivcima, da ne kažem još i nešto grublje. Puno se u FA "Linđo", ali i ne samo u toj javnoj ustanovi skupilo "prljavog rublja". A morala bi puno energičnije i  gradska uprava preispitati i neke "rane radove" potpisnika peticija, uglednike i ravnatelje, kako je to tamo kod njih i zašto brane ništa drugo nego status quo i opet ništa drugo nego ustajalu močvaru. FA "Linđo", u to sam siguran, s učinkovitim ravnateljstvom, može i mora ostvarivati puno, puno više prihoda od vlastite djelatnosti, a puno manje prihoda iz gradskog proračuna, dakle od poreznih obveznika, jer za razliku od drugih dubrovačkih javnih ustanova u kulturi, ima sve pretpostavke za to.  To se, naravno, zagovornika Miha Kalauza ne tiče i istim se fućka ako sutra stvari krenu po zlu, opet su spremni optužiti one druge za to što su stvari krenule po zlu, one koji ne misle kao oni. Nije samo dužnost, nego je i pravo gradske uprave, na to ih obvezuju i oni koji su ih izabrali, ali i koji nisu, rasteretiti gradski proračun što je moguće više, pogotovo u ovim teškim vremenima i ako procjenjuje da to može učiniti Dubravka Sarić u "predmetu" "Linđo", onda je to Dubravka Sarić. A ako prijedlog ne prihvati većina u Gradskom vijeću Grada Dubrovnika, treba i službeno proglasiti raspad vladajuće koalicije, krpljenje neke nove koalicije ili nove izbore. Ali, na kraju svih krajeva, ako se i to dogodi, dakle raspad, bit će to pretakanje iz šupljeg u prazno, još jedan dokaz da Grad i njegova čeljad već stoljećima "dlaku mijenja, ali ćud ne" i da iz svoje ljušture ne može izići.  I uvijek je ovdje, otkako sam čuo sa sebe, licem ili naličjem, svejedno, bilo presudno "tko to tamo nešto hoće, a ne što to tamo netko hoće", odnosno "koje je boje mačka, a ne lovi li miševe". Zato i jest sve ovako kako jest i licemjerno je tvrditi da smo zaslužili bolje.

Bajro Sarić

Ugledni dubrovački odvjetnik u mirovini Žarko Ratković, sudeći prema objavljenim filozofskim, estetskim i egzistencijalnim raspravama i prozi očito nije nimalo ravnodušan prema zbilji, ljudima i pojavama u okruženju u kojem se našao. U svojim filozofskim i gnoseološkim raspravama propitkuje zbog čega je sve tako kako jest, moraju li ljudi i društvo biti baš takvi kakvi jesu, zapravo mogu li ikako biti bolji. Pri tome, što možda i nije loše, kritički preispituje i polazišta Hegela, Junga, Kanta i drugih velikih filozofa u pitanjima vrednovanja estetike i etike individualnog i kolektivnog umjetničkog duha, nudeći i neke nove ideje, koje bi tek trebalo provjeriti. Ratković čvrsto vjeruje u snagu prihvaćanja različitosti umjetnosti i kultura, drži da multikulturalnost dovodi i do etničke i nacionalne snošljivosti, tolerancije i suživota na svjetskoj, odnosno globalnoj razini. Ne usuđujem se i neću se kritički osvrnuti na filozofske, estetske i etičke zapise Žarka Ratkovića, jednostavno nisam kompetentan, a i preteška je to materija za nas koji dolazimo iz nekih drugih "branši". Ali, svako propitkivanje smisla i kritički pristup filozofskim, estetskim i etičkim temama, uvjetno rečeno "odozdo", odnosno s "terena" dobro došlo je, pa tako i Ratkovićevo i ostavlja nekoga traga. Ipak, u proznom uratku "Slike iz staračkog života" Ratković je utonuo u krajnji pesimizam, pa i rezignaciju. Kako piše Davor Mojaš to je "knjiga  tamnih tonova, tužnih i ostavljenih sudbina, jedan po svemu drugačiji, pa samim tim i poseban, izbor svakodnevnice koju , najčešće, svjesno ili nesvjesno zaboravljamo, zanemarujemo ili nas naprosto, svojom tragičnošću tjera da se, zabavljeni dnevnim frivolnostima, bavimo osobnim egoizmima birajući kao alibi one ljepše stranice, recimo tako, naših danovnika i životnih rasporeda."Slike iz staračkog doma“ gorko je, tužno, sjetno i pesimistično štivo, gotovo frustrirajuće u svojim porukama, svjedočenjima i zatečenim zatočenim sudbinama ali uredno i vješto krojeno i argumentirano alibijima realističkih prizora koji zorno upotpunjuju i boje slike sumornih odustajanja. Akteri Ratkovićevih „prizora iz staračkog doma“ onaj su izdvojeni i često zaboravljivani dio „razbaštinjenih vlasnika“ ljudskih sudbina koji nas svojom tragičnošću, tugom i očajem podsjećaju i upozoravaju da život ima i onu drugu stranu."

Bajro Sarić