Dugo sam se dvoumio, ali nakon najnovijih poteza vladajuće koalicije SDP-HNS-HSLS-HSU, predvođene gradonačelnikom Androm Vlahušićem s njihove "liste" novoizabranih uprava društava kapitala u /su/vlasništvu Grada Dubrovnika, čini se da je sve apatičniji i bespomoćniji najčešći puk, odnosno birači, u pravu kada tvrde za političke elite i provoditelje njihove volje na "terenu" da su svi isti, da je to sve ista "pasta", odnosno da je i dalje ista meta i isto odstojanje. I ovi sada, kao i oni onda, kako se god zvali i štogod držali o sebi, nisu to ništa drugo nego obične interesne skupine, za novac ili vlast kao takvu, nipošto da su neki zastupnici javnog ili općeg dobra. Primjerice, nova Uprava Vodovoda Dubrovnik d.o.o., a toga ima još podosta i u društvima kapitala i ustanovama, nije spremna ni voljna raščistiti brojne, prije svega zatečene financijske dubioze iz razloga koji se ne mogu nikako drugačijie protumačiti nego kao strah od naprasnog gubitka moći i vlasti i svega onoga što oni donose. Državna i unutarnja revizija Grada Dubrovnika utvrdile su, sukladno svojim dokazima i ovlaštenjima da se u Vodovodu Dubrovnik d.o.o. kršio Zakon o javnoj nabavi, osobito u postupcima nabave u kojima je u svakom slučaju poslove dobivao splitski poduzetnik Pomak d.o.o., a nisu poduzete ni sve mjere kojima bi se naplatila potraživanja od čak 12 milijuna kuna krajem 2008., odnosno da je prethodna Uprava arbitrarno, dakle nipošto pravedno, odlučivala o tome tko će platiti, a tko neće. Ukratko, nova Uprava Vodovoda Dubrovnik d.o.o. ali i nove uprave i ravnatelji nemaju volje ni hrabrosti suočiti se s prethodnim upravama i ravnateljima, istjerati "stvari na čistac" i krenuti dalje, brže i učinkovitije. Ispada da su i u dosluhu s ranijim upravama i ravnateljima, ili ih je strah ili su međusobno ucjenjeni, što i nije za čuditi, znajući kakvi smo, od vrha do dna. Naravno, nitko nije kriv dok mu se  pravomoćnom sudskom presudom dokaže da je kriv, pa tako ni prethodna Uprava Vodovoda Dubrovnik d.o.o. koju su činili predsjednik Teo Andrić i direktor Pero Radović, makar mi nikad nije bilo jasno što će tamo dva člana uprave raditi, Nema što nova Uprava Vodovoda Dubrovnik d.o.o. lamentirati i utvrđivati ima li ili nema temelja za kazneni progon ranije Uprave, ta nisu oni ni ovlašteni ni stručni za takvo što. Nalaze revizije jednostavno moraju ništa drugo nego proslijediti Državnom odvjetništvu i USKOKU i točka. A što će i kako će dalje biti, stvar je Državnog odvjetništva i USKOKA. Donekle, ali samo donekle ima pravo gradonačelnik Andro Vlahušić prijeteći novoj Upravi Vodovoda Dubrovnik d.o.o. da će on osobno poduzeti mjere protiv nove, nazovimo je uvjetno "lijeve" Uprave ako ne utvrdi navodne štete koje je tom komunalnom društvu u postupcima javne nabave i naplate potraživanja učinila prethodna ili stara, nazovimo je uvjetno "desna" Uprava, makar je i to moguće "istjerivanje đavla", jer teško da će se išta, kao i u brojnim drugim slučajevima dokazati i zbog toga smo tu gdje jesmo. Ali, gradonačelnik Vlahušić je i Branka Negodića, predsjednika uprave i Pera Miškovića, direktora Vodovoda Dubrovnik d.o.o., ako je znao, trebao upozoriti na kakve će dubioze naletjeti i jesu li spremni suočiti se s njima ili nisu. I tako redom od društava kapitala do ustanova. Uvesti praksu političke podobnosti ili kako se onda zvalo moralno-političke podobnosti pri odabiru onih koji će voditi, prije svega tržištu izložena društva kapitala, ima za posljedicu, kako se i dosad potvrdilo, ništa drugo nego slabljenje njihove ekonomske snage i poslovne učinkovitosti, a da nisu monopolna, takvi bi poduzetnici odavno propali. Čudim se da je predmet bivše općinske zgrade "Dubravka" u Šipanskoj Luci, u vlasništvu Dubrovačkog primorja d.d., uzgred, čiji većinski vlasnik, koliko mi je razvidno iz papira nije sveprisutni Pero Vićan, nego stanoviti James Nikola Ban i Vićana tu nema nigdje, osim što je direktor spomenutog poduzetnika i što treba uvijek razdvojiti od vlasništva, ma koliko se neki trsili tvrditi drugačije, dakle da ta "Dubravka" toliko silno zaokuplja dubrovačku političku i politikantsku javnost, a ne navodne dubioze u Vodovodu Dubrovnik d.o.o. i u drugim poduzetnicima i ustanovama u /su/vlasništvu Grada Dubrovnika koje najbolje opisuju karakter nove gradske uprave i koja, nažalost nije ništa drugačija od prethodne, barem ne prema nekom mojem skromnom mišljenju. Uostalom, isklična cijena "Dubravke" od pet milijuna kuna i ono što se događalo u vezi s tom kućom, prava je sitnica prema, opet navodno, jer nemam bolji izraz, milijunima kuna izgubljenih u predmetima Vodovod Dubrovnik d.o.o. i ostalih društava kapitala i ustanova koje je ovako ili onako kontrolirala gradska uprava. Već i desetljećima se na ovom krajnjem hrvatskom jugu promiče politika nezamjeranja, međusobnih ustupaka i trulih kompromisa, koji nisu nikad niti će nas ikad izmjestiti na ispravan, perspektivan i optimističan put. Ali tu je i pitanje kolika je uopće takozvana kritična masa kojoj je stalo da tome tako i bude, odnosno da se razdvoji bitno, strateško od nebitnog, taktičnog i ne uživamo li mi to u nekim sitnim nasladama, tricama i kučinama, namjerno ili nenamjerno, bježeći od golemih problema koji su pritisli Grad Dubrovnik, poduzetnike, običnu i neobičnu čeljad i ne vrtimo li se, opet namjerno ili nenamjerno, kao "mačci oko vruće kaše", ne želeći već jednom otvoriti, ništa drugo nego Pandorinu kutiju? Profesionalan članak u "Dubrovačkom vjesniku" pod nazivom "Nema pomaka oko Pomaka", koji opisuje spomenuti slučaj "Vodovod Dubrovnik" uopće nije izazvao komentare dežurnih i čuvara "državnog pečata, kukavica s pseudonimima o biti stvari, dakle o po meni najznačajnijem političkom i ekonomskom događaju posljednjih godina u Dubrovniku, nego su se svu obrušili na riječ "ubijeđen" koju je izrekako ako je izrekao gradonačelnik Andro Vlahušić, jer da eto ta riječ nije hrvatska. Točno je, nije hrvatska, hrvatski bi bilo "uvjeren", pravopisne greške događaju se i najvećim političkim, pa i kulturnim dužnosnicima, pa i "Dubrovačkom vjesniku". A ostali komentari svode se na prozirna stranačka prepucavanja. Ali, ako je to najvažnije, dakle ako je važno koje je boje mačka, a ne lovi li miševe, a čini se da jest, slabašne su nade za neke zrake svjetlosti u tunelu u kojemu smo se zatekli.

Bajro Sarić