PROPUŠTENE PRIGODE ILI...?
Subota, 19 Lipanj 2010 16:01
Poznata je, ali i bezbroj puta potvrđena ona "daj čovjeku moć ili vlast, pa ćeš vidjeti kakvog je karaktera i kakva je osoba". Međutim, negdje pročitah i čini mi se točnijim ona prema kojoj se "čovjek ustvari i ne mijenja, nego moć i vlast samo u njemu otvaraju vrata da bude ono što je uvijek zapravo i bio, samo je to skrivao dok je bio nitko i ništa...". Dubrovnik je u slobodnoj i neovisnoj hrvatskoj državi, dakle u prethodnih dvadesetak godina imao pet gradonačelnika i to Pera Poljanića, Nikolu Obuljena, Vida Bogdanovića, Dubravku Šuica i Andra Vlahušića. Svi su oni demokratski izabrani, a aktualni Andro Vlahušić uz to još i neposredno. Ali, da se razumijemo, biti demokratski izabran to još uvijek ne znači da će takav gradonačelnik biti uspješniji od onoga koji nije demokratski izabran, odnosno koji je nametnut nekim višim političkim silnicama i nipošto se ne može tvrditi, pa i ovdje kod nas, da su gradonačelnici iz onoga, kako neki vele tamnog doba bili uvijek lošiji od ovih, iako nisu demokratski izabrani. A demokratski izabrane gradske vlasti i gradonačelnici Dubrovnika, bar po meni, što pod stranačkom stegom, što zbog ovoga ili onoga, sad je svejedno, učinili su brojne propuste i promašaje, na štetu opće ili javne dobrobiti, koje su i danas i još će se dugo osjećati. Prisjećam se tako slabih ili nikakvih reakcija ni učinaka gradskih vlasti u procesu vlasničke pretvorbe i privatizacije, propasti i moguće ponovnom osnivanju Dubrovačke banke, gradnje uljare na Šipanu, šutnje /namjerne ili ne, svejedno/ u odnosu na mogućnost kupnje 22.000 m2 zemljišta na idealnoj lokaciji u postupku stečaja ex "Radeljevića", prodaje ex hotela "Dubravka", raspada UTD Ragusa d.d., nikad pokrenutog modernog pogona za reciklažu komunalnog otpada u partnerstvu s uglednom njemačkom tvrtkom "Jacob Becker", stečaja ex HTP Lopud, privatizacije Hotela Koločep, sumnjivog prijenosa nekretnina, osobito u povijesnoj gradskoj jezgri u isto tako sumnjivu Zakladu "Blaga djela", gubitka 11 poslovnih prostora, također u povijesnoj gradskoj jezgri /između Domina, Široke ulice i Ulice od puča/, za koji je trebalo staviti samo potpis još u doba Račanove Vlade, a ima toga još /po/dosta. Sve to dovelo je do toga da je Grad sve siromašniji imovinom u svojem vlasništvu, opet svih nas i takav teško da može i biti pokretač novog razvojnog ciklusa. Niti jedna gradska uprava nije u stanju niti je imala hrabrosti cjelokupan prihod od posjete zidinama prisvojiti u cjelosti kao gradski prihod, jer su i to nekretnine u gradskom vlasništvu, a to znači sviju nas, a nipošto udruge Društva prijatelja dubrovačke starine, duboko cijeneći i sve njezine uspjehe. Sve je to prekrila "plava trava zaborava" i najčešći dubrovački puk o tome malo ili ništa ne zna, a i pitanje je koliko mu je uopće stalo znati o tome išta. Siguran sam da će svaki gradonačelnik koje sam spomenuo, a takav je i svaki političar na naš način, naći razloga zbog čega je učinio ili nije učinio to što je učinio ili nije učinio. I siguran sam da će najčešći dubrovački puk to s razumijevanjem prihvatiti, to da se nije moglo drugačije i da možda nigdje više nego ovdje vrijedi ona prema kojoj su nepodobni kandidati za gradonačelničke i ostale javne dužnosti oni koji ne znaju najprije sebi pribaviti korist, a drugima kako i ako išta bude. Ukratko, takvi su jadi jadni, koji ne znaju za sebe, a kako će onda za druge. Svi dosadašnji lokalni izbori, ali i budući potvrdili su i potvrdit će da je tome tako i zato nam je ovako. Kako god cinično zvučalo, velika je prednost političke demokracije, barem u našim uvjetima, što izabrani, za razliku od nametnutih, uvijek mogu tvrditi svojim izbornicima, dakle najčešćem puku, da je to ono što su tražili i kad nemaju nikakve obrane, pozivaju se na njihovu volju. A sve brojnijim koji sve glasnije poručuju kako sve ovo skupa, od vrha do dna, ne valja ništa, najjednostavnije je odgovoriti "Što ste tražili, to ste i dobili". Pa zar ste stvarno mislili da su oni gori nešto bolji ili drugačiji od onih doli i zar doista mislite da se od svih ljudskih bića, bez obzira tko su, što su, odakle su i treba nešto očekivati ili se nečemu nadati. Nekad sam i sam mislio tako, da je i obična i neobična čeljad bogzna što, ali prošlo me, i to, nažalost ili na sreću, ima tome tek nekoliko godina. I opet, to treba stalno ponavljati, kako ne bi bilo nesporazuma, iako je cijeli život zapravo jedan veliki nesporazum, negdje pročitah, dakle sve to nije ni neki dubrovački, ne hrvatski specifikum, ima svega toga diljem kugle zemaljske.
Bajro Sarić
