Foto: Siniša Sunara / CROPIX

Obično se kaže da o ukusima ne treba raspravljati. Osobito ne s tako taštim i samodopadnim svijetom kakvi su  najčešći ovdašnji kulturnjaci i umjetnici. Ali, sudeći po ceremoniji otvorenja 61. Dubrovačkih ljetnih igara i dalje se ništa drugo nego neuspješno eksperimentira, možda i više od desetljeća s tom nekad, a za ovisnike o vladajućim i dalje, uglednom, pa i najuglednijom hrvatskom kulturnom manifestacijom i proizvodom. Ako je i ikad, opet barem u posljednjih desetak godina bilo sumnje i opet barem po meni, Dubrovačke ljetne igre su duboko u raljama politike i komercijale, zatvorene za veće  i hrabrije umjetničke iskorake, ali i rastavljene od Dubrovčana, svojih sugrađana, ma što se predmnijevalo i pod Dubrovčanima i sugrađanima i ma koliko to nekome puno ili malo značilo. Pa i ne od sinoć, i opet već više od desetljeća, u dubrovačkoj kulturi i umjetnosti općenito važnije je, čak je i prevažno, pa i sudbinski za neke, sve ono što se događa oko te, nazovimo je arene, dakle tko je nazočan na domjencima prije ili poslije tobože uspješno odrađene predstave, izložbe, koncerta i sl., a nipošto kakve su to predstave, izložbe, koncerti i sl. uistinu bile. Ako je otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara oduvijek bilo, a po meni jest zrcalo i ne samo dubrovačke kulturne, nego i političke zbilje i ako se po jutru dan poznaje, daj Bože da nisam u pravu, i ove 61. po redu Igre neće biti bogzna što i po ničemu se neće pamtiti. Bit će to još jedan, reklo bi se "odrađen" posao, slabo pamtljiv po bilo čemu vrijednome i u dramskom i u glazbenom dijelu, sudeći po programima i koncepciji. Dubrovačkim ljetnim igrama potrebne su svekolike promjene ili redizajn, kako se to umno kaže, ali je vrlo upitno mogu li ih donijeti novi ravnatelji dramskog i glazbenog dijela, relativno mladi i afirmirani hrvatski umjetnici Dora Ruždjak Podolski i Ivan Repušić. Teško je i povjerovati da u Gradu nema takvog ljudskog potencijala koji bi Igre vratio svojim izvorištima, dakle tom istom gradu i njegovoj čeljadi, kakva jest da jest. A i sve mi ovo djeluje kao nametnuto, centralizirano, što Hrvatska i jest i valjda je već vrijeme da se bar malo "opusti" i da Dubrovačke ljetne igre i po repertoaru i po ukupnom ozračju i po izvedbama budu ono što su /ne/davno bile, posebne, drukčije, izvrsne, jedinstvene i dubrovačke. Jedino takve i imaju smisla i potrebu. Ali ta renesansa Igara, koje se htjela iskazati uvodnim igrokazom, ne može doći izvana, ma koliko možda sve to i izgledalo zanimljivo.  Renesansa dolazi iznutra, iz umjetničke duše, snažnog karaktera, hrabrosti i beskompromisnosti i ostaje pitanje, u postojećim recesijskim, egzistencijalnim strahovima pritisnutim političkim i ostalim predrasudama opterećenim vremenima s kojima se Dubrovnik i njegova obična i neobična čeljad suočava, je li takva renesansa uopće moguća, pa i potrebna.

Bajro Sarić