Nota bene

Na grdnim se mukama, što je zapravo svakodnevica, makar i neposredno izabranih župana, gradonačelnika i načelnika, našao Nikola Dobroslavić, župan najjužnije hrvatske županije. Mora se odlučiti između onoga u čemu je donekle uspio, planskoj prenamjeni vojne luke u Dolima za turizam, sa /svega/ 30 ha, što je, kako god bilo, stav njegove stranke HDZ-a ili ono što traže, kako vele, Primorci i njegovi koalicijski partneri iz HSS-a, 90 ha za turističku namjenu. Potonji tvrde da je 30 ha u državnom vlasništvu premalo za turistički razvoj i uopće spas Primoraca i traže ukupno 90 ha. Na tim položajima čini se da je Vicenco Blagaić već otkupio 900 tisuća i rezervirao još 1,1 milijun četvornih metara za izgradnju skoro pa turističkog grada, što bi sve skupa trebalo dovesti u blagostanje i ne samo Dubrovačkog primorja, nego i puno šire. Ne ulazeći još i u imovinsko-pravne zavrzlame oko toga prostora, doista će biti zanimljiv ishod ovog /ne/očekivanog zahtjeva. Hoće li dakle, pobijediti Dobroslavić i "viši interesi", koji su prikriveni stranačkim odjelom, zbog kojih ionako i Dubrovačko-neretvanska županija, pa i Grad Dubrovnik  sad već i zaostaju ili će se Dobroslavić i "viši interesi" prikloniti volji, također je otvoreno, većini ili ne Primoraca i onih koji ih predstavljaju. A ovakvih je "slučajeva" bezbroj i uvijek ostaje otvoreno pitanje za što smo i za koga smo zapravo glasovali, nakon svega. I koliko uopće možemo sami utjecati na svoju ili javnu sudbinu...

Bajro Sarić

Posve je izvjesno da ćemo se načekati auto-ceste do Grada barem kojih pet, možda i više godina. Koliko god političari pred svake izbore obećavali, što jedino i znaju, teret /pre/zaduženosti Hrvatskih autocesta d.o.o. nepodnošljiv je da bi se nastavilo s gradnjom od Ravče na ovamo. Da se i ne govori o početku gradnje od Osojnika prema Pločama, kako su vlastodršci najavljivali prije ovogodišnjih lokalnih izbora. Pričali sad ili ne pričali, jasno je, a i to nije baš od jučer, hrvatski jug ni brojem stanovnika, ni zemljopisnim položajem, ni ljepotama, ni razvojnim mogućnostima u kolopletu političkih interesa ne impresionira one koji odlučuju. Jasno je da se iz ovoga Grada, pa i Dubrovačko-neretvanske županije puno više izvlači nego dovlači, ali žalosno je da od stranačkog straha ovdašnji, osobito županijski dužnosnici praktično i ne iznose, naravno ukoliko ih uopće imaju, stavove kojima bi argumentirano branili interese hrvatskog juga, koji nisu neki posebni, nego u krajnjem i na dugi rok svehrvatski interesi. Gdje su sad te "snage koje pokreću" i "njihovi"? I nije toliko problem i treba ga uvažiti što za nešto nema novaca, koliko je problem što se na svakom koraku sputavaju, ne baš brojni htijući i imućniji, ali eto ne baš pogodni, što također nije od jučer. Prijeti nam potpuna provincijalizacija u svemu i svačemu, ako se ovakva politika nastavi. Teško je i za povjerovati da bilo kome baš ovako odgovara, nekmoli većini...

Nakon višegodišnje borbe s teškom bolešću, preminuo je glumac Niko Kovač /62/,   na svojevrstan način "zaštitni znak" i nezaobilazna sastavnica dubrovačkog kazališta Marina Držića više od tri desetljeća. Ne može se tvrditi da je Niko ostvario baš sve nezaboravne uloge, ali zacijelo bio je ona važna karika skoro pa svake predstave u kojoj je glumio, pridonoseći na svoj osebujan način kakvoći i cjelini kazališnog djela. U likove koje je glumio, od onih marginalnih do važnih, od komičnih do tragičnih, iz dubrovačke, ali i hrvatske i talijanske književne baštine, Niko je unosio cijeloga sebe i svoj talent, lako prepoznavajući "što je pisac htio reći". Izvan je svake sumnje da će Niko Kovač na svoj način ostati legenda dubrovačkog glumišta i njegov važan akter u najboljim danima, a koji su potrajali i više od dva desetljeća. Nikovom smrću, kao i odlaskom u mirovinu ili smrću ostalih velikih dubrovačkih glumaca, nastao je ozbiljan "manjak" ili oskudica kvalitetnih glumaca, jer pravih nasljednika ipak nema, što se već nekoliko godina osjeća u programskim lutanjima i kvalitetnim oscilacijama kazališta Marina Držića. A nekako je i Grad ostao siromašniji bez svoga Nika u svojoj svakidašnjici, i ne samo kazališnoj...

Bajro Sarić

Gomila skupo plaćenog promidžbenog materijala dostavljena i Turističkoj zajednici Dubrovačko-neretvanske županije od njoj nadređene Hrvatske turističke zajednice završila je neslavno, u smeću. Pri tome nije toliko ni važno, što ekološke kulture nedostaje posvuda, pa i u toj zajednici, da to bacanje u smeće promidžbenog materijala ne ukazuje i na puno ozbiljnije probleme, od vođenja, preko načina rada do učinaka turističkih zajednica na svim razinama. Sigurno je da su one već desetljećima utočišta raznih političkih podobnika i nepotizma, pa i raznih afera od javnih nabava do iracionalnog trošenja novca, s minornim učincima na rezultate u turističkom prometu i potrošnji. Neću sad tvrditi da u tim turističkim zajednicama nema, uostalom kao i svugdje, i čestitih i stručnih ljudi, ali da ih ima bar dvostruko više nego što ih treba , to je sigurno. A  malo ih tko i pita što uopće rade, makar mi se čini da bi im glavna zadaća trebala biti takozvani management turističke destinacije i tome slično, dakle povezivati sve sudionike u turističkom prometu i potrošnji u stvaranju zanimljivog i konkurentnog turističkog proizvoda. Vrijeme kad je dovoljno bilo reći Dubrovnik i ništa ili bar malo raditi da turisti ovdje dođu, dobro potroše i dulje ostanu je neko davno prošlo vrijeme. Jer, kako se čini, sve je manje turista, a sve više izletnika, znaju to dobro svi turistički poduzetnici. Ta pogledajte samo kako primjerice Grad sad izgleda i tako sve do idućeg Uskrsa...Ali, da budem pomalo ciničan, možda su imali i pravo iz Turističke zajednice Dubrovačko-neretvanske županije bacivši promidžbeni materijal jer se ionako nema što reklamirati, makar su to trebali učiniti malo pristojnije.

Bajro Sarić