Posljednjih godina, ponajviše nakon predstava Dubrovačkih ljetnih igara, ali i nakon drugih umjetničkih, bar se tako zovu, izvedbi, sve su učestaliji prigodni domjenci. Toga, pa i ne tako davno nije bilo niti je kome napamet padalo tako što. Ali, ne treba biti ni zajedljiv, neka je i domjenaka, čak i još više, kad se ne bi njima dodalo i ono "nakon uspješne izvedbe..." glumačka i ostala, kako se to često kaže ugledna svita, otišla je na zasluženi domjenak. A tko to tamo kaže da je baš svaka izvedba bila uspješna? Čitajući relevantne kritičare, zapravo je tu po Gradu u posljednjih dvadesetak godina užasno malo pamtljivih i hvale vrijednih, pa i nagrađivanih izvedbi. Sve mi se više čini da na takvim domjencima pozvani sami sebi i između sebe laskaju, da su zapravo autisti, svjesni da je njihov "proizvod" nemjerljiv, odnosno da je stvar ukusa, oko čega nepozvani ionako nemaju što raspravljati. Zašto se baš svake godine, primjerice mora dodijeliti taj "Orlando" na Igrama? Pa sve i to nije tako strašno. Strašno je što su ti domjenci postali važniji od samog povoda, od izvedbe, a još je važnije tko je na njima bio, a tko nije. Ustvari, uvijek je dobro na njima biti, ispostavlja se ponajmanje iz nekih kulturnih, a ponajviše tekućih političkih razloga. A veli se, tako i moja malenkost drži, umjetnost i politika ne idu skupa. Pa neka ih na domjenku skupa, da bar nisu još i na sceni...

Bajro Sarić