To što čini dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić, a u čemu ga podržava ne mali broj onih koji ne bi baš radili i živili bi od neke starodubrovačke rente, ulizujući se predrasudama opterećenom i ne baš beznačajnom puku, to treba nazvati reketom i nikako drugačije. Naime, Vlahušić traži od Excelse nekretnina d.d. u vlasništvu, kako ispada "zloglasne" Lukšić dinastije, pa i skoro svakog poduzetnika koji ovdje nešto hoće uložiti, naravno s profitnim nakanama, a to vam je kapitalizam, za kojega smo glasovali, dakle da mu na svaku naplaćenu kartu od prijevoza žičarom na Srđ i sa Srđa ništa drugo nego otme, mimo bilo kojega zakona ili propisa 25% i smjesti u gradski, sve tanji proračun. Istini za volju, Vlahušić nije baš kriv što je proračun sve tanji, a u tijeku je i proces, kroz nove porezne propise, siromašenja ionako slabašne financijske moći lokalne samouprave. Međutim, način na koji hoće premostiti te dubioze, i u slučaju "žičara", ali i u drugim slučajevima, čisto je populistički, ekonomski štetan i zagađivački djeluje na sva poduzetnička ulaganja i uopće takozvanu poduzetničku klimu. Kako ne može ništa novi smisliti, takozvana lijeva gradska uprava okomila se na sve one koji se trse nešto pokrenuti i uložiti, naravno za svoju dobrobit, ali i onih koji u tome sudjeluju ili u fazi izvedbe projekta ili u fazi poslovanja, posredno ili neposredno. Treba znati da će u toj karti za žičaru, koja se predviđa na 10 EUR, sudjelovati i PDV, koji jest državni, ali i hrvatski prihod, da će se plaćati koncesija, da će se iz poslovanja žičare isplaćivati plaće za desetak zaposlenika, da će se žičarom poboljšati opća turistička ponuda Dubrovnika, da će turistički sadržaji na Srđu ostvarivati prihode, zapošljavati, plaćati poreze, doprinose i slično i ako netko ne uočava multiplikativne učinke od svakog poduzetničkog pothvata, tako i ovoga onda je to njegov, nažalost i naš problem. Postoji u ovome Gradu jedna snažna struja, čini se i prevladavajućom, koja se nikako ne može pomiriti s činjenicom da ni jedna, tako ni dubrovačka renta nije vječna, da joj je rok trajanja zapravo odavno istekao i da se moraju zagrnuti rukavi, kreativni potencijali i "moždane vijuge" kako bi se Dubrovniku vratila međunarodna turistička konkurentnost, možda i više nego udvostručila turistička potrošnja i privlačnost ulaganja u taj sektor. Što se mene tiče, svejedno mi je, svoje sam "odsvirao", ali potezi Vlahušića i njemu sličnih ne jamče nikakve razvojne perspektive i /pre/usmjeravaju kapital/iste/ tamo gdje se uloženo brže vraća i gdje im je udobnije, a tih je mjesta diljem kugle zemaljske bezbroj i nije slučajno da smo na dnu zemalja privlačnih ne samo stranim, nego i domaćim, hrvatskim ulagačima, što god mislili. Statistika i zbilja tu su neumoljive. U slučaju "žičara" postavlja se i pitanje sadašnjem dubrovačkom gradonačelniku, Andru Vlahušiću, ali i svim ranijim gradonačelnicima, "gdje su bili kad je grmjelo", zašto nisu kupovali i žičaru, i brojne nekretnine, primjerice ex "Radeljević", poslovne prostore u povijesnoj gradskoj jezgri itd., itd. kad su im se nudile skoro pa u bescjenje i zašto će, još malo, pa jedan cijeli, nekad bogati Grad, barem u nekretninama, ostati "gologuz" i na ove beskrupulozne načine spašavati što se spasiti može, ako se uopće spasiti može.

Bajro Sarić